Ususret 28. obljetnici sloma obrane Vukovara, Vukovarac, sin ubijenog Siniše Glavaševića i saborski zastupnik, Bojan Glavašević, priznaje da je Vukovar veliki dio njegove sadašnjosti, a uvjeren je i budućnosti, no ne smatra da je o Vukovaru i danas potrebno govoriti jedino u kontekstu rata. "To se moglo i moralo izbjeći. Zatvaranjem priče o Vukovaru isključivo u optiku rata i traume grad zapravo zatvara u jedan začarani krug patnje koji ljudima ne omogućava da krenu dalje i pretvara Vukovar u mauzolej. Nema tih poreznih olakšica i investicija koje tu sliku mogu promijeniti. Nitko ne želi živjeti u mauzoleju. Mauzolej je mjesto samo za mrtve. Živima u mauzoleju nema mjesta. Zato živi ljudi i odlaze iz Vukovara", rekao je Glavašević za Novi list.
Iako razumije Vukovarce koji su izgubili u ratu članove svojih obitelji ili su se općenito propatili kroz život, kritičar je političara koji inzistiraju na tezi da su vukovarske rane i dalje svježe. "Naravno da razumijem ljude koji su prošli traume. Moje rane, rane moje obitelji, rane svih vukovarskih obitelji koje su nastradale u ratu nikada neće potpuno zacijeliti. Ali, moramo se čuvati trgovaca mržnjom i onih koji tom traumom žele manipulirati i iskoristiti je za vlastitu korist, poput Kolinde Grabar-Kitarović i njenog dobrog prijatelja Aleksandra Vučića. Sjećam se da se predsjednica Republike, koja često govori o ranama koje nisu zacijelile, u Vukovaru prvi put pojavila tek kad joj je to koristilo, u izbornoj kampanji 2014. Godinu dana kasnije je na Memorijalnom groblju okrenula glavu od Freda Matića i mene. Moja obitelj je svojom žrtvom gradila temelje Hrvatske, Fred je za ovu zemlju robijao devet mjeseci i bio mučen u trima srpskim logorima, a ona je na to pljunula zbog političkih poena. Njezini postupci su licemjerni i vrijedni prijezira i ona nema ama baš nikakvo pravo govoriti o Vukovaru", dodao je Glavašević.
Većina zločinaca napustila Hrvatsku
Uvjeren je i da je većina zločinaca otišla iz Hrvatske. "Vjerujem da je, a imam i svjedočanstva koja mi to potvrđuju, velika većina zločinaca odavno je otišla iz Hrvatske. Također znamo da su mnoge masovne grobnice, netom prije mirne reintegracije, premještane na sekundarne i tercijarne lokacije kako ih legitimna vlast nikad ne bi pronašla. Bila je izuzetno visoko organizirana aktivnost usmjerena zatiranju svakog traga zločinu, a to baš i ne bi imalo smisla ako njegovi počinitelji sada svaki dan idu na kavu u vukovarski kafić 031 i svi znaju tko su oni. Nije mi, međutim, nezamislivo da su neki zločinci ipak ostali u Vukovaru i da u anonimnosti pokušavaju izbjeći pravdu. Ako takvih ima, važno je da ih se otkrije i procesuira. No, ako takvih slučajeva ima, zaista mislim da ne predstavljaju pravilo nego veliku iznimku", smatra Glavašević.
Također je upozorio da i vukovarski Srbi imaju "pravo na svoje rane i traume". "Sve nedužne žrtve rata, naravno, imaju pravo na svoje rane, svoje traume. I sjećanje na svoje najmilije. S tim da u ovu kategoriju ne ubrajam one koji su poginuli raspirujući mržnju ili čineći zločine, poput Vukašina Šoškoćanina ili Mladena Bratića. Ni njihovim obiteljima ne odričem pravo da žale za njima, ali nikakvu javnu počast nisu zaslužili i svaka takva inicijativa je pljuska u lice njihovim žrtvama. Zato mislim da ni vukovarski Srbi nisu napravili sve kako ratne teme ne bi bile dominantne. Srpska zajednica je trebala dati inicijativu za uklanjanje spomenika Šoškoćaninu, bila bi to važna gesta prema Hrvatima. U Vukovaru postoji nedostatak konstruktivnog dijaloga dvije zajednice. Prijedlog je za to mogao doći s obje strane, a nije ni s jedne."
