Germanski se jezici dijele na tri skupine; istočne, sjeverne i zapadne jezike, no bez obzira na razlike, sve germanske jezike povezuje gotovo istovjetna fonologija, gramatička pravila, pa čak i osnovni vokabular.

Razlog tome treba tražiti u samim korijenima stvaranja germanskih jezika te povijesti širenja istih.

Prvi zapis na germanskom jeziku datira još iz perioda 3. stoljeća prije Krista pa do 1. stoljeća poslije Krista, no znanstvenici nisu uspjeli precizirati vrijeme nastanka ove skupine. No, jasno su utvrđena područja na kojima su se germanski jezici širili i razvijali.

Pet germanskih plemena zaslužnih za širenje germanskih jezika

Germanska plemena bila su glavni nosioci šrenja germanskih jezika s koljena na koljeno seobama diljem područja europskog kontinenta. Preciznije, Sjeverni su se Germani kretali ka Skandinaviji, Istočni Germani nastanili su područje današnje Poljske, Polapski Germani su se raširili na dijelove Njemačke, Švicarske i Italije, dok su Sjevernomorski Germani nastanili Britaniju, a Vezersko - rajnski Germani dijelove Francuske.

Zanimljivo je da unutar ove skupine jezika postoje različiti dijalekti koji variraju ovisno o govornom području. Najspecifičniji jezik je danski čija se fonologija i vokabular izdvajaju u usporedbi s ostalima.

Ipak, stupanj međusobne razumljivosti među pripadnicima germanskih jezika kao što su engleski, njemački, nizozemski, norveški i islandski zbog čega govornici jednog od germanskih jezika s lakoćom mogu usavršiti znanje drugog.