Krenimo od početka, zakon o fiskalizaciji ove je godine obilježio i najveći zagrebački open-air festival pa ste do pića mogli doći samo u zamjenu za račun na koji ste prethodno čekali barem pola sata. Ne bih ulazio u (ne)opravdanost spomenutog zakona, no ipak mislim da se piće na glazbenom festivalu ne bi trebalo prodavati na isti način kao kruh i mlijeko u vašem lokalnom supermarketu. S druge strane, organizatori su se mogli i morali bolje pripremiti pošto četiri-pet takvih blagajni na desetak tisuća ljudi je nezamislivo premalo.
No, vratimo se samim bendovima. Prvo na što sam naišao pri dolasku na Jarun bio je nastup Airbournea, australskog hard-rock sastava čija se glazba baš nimalo ne razlikuje od one poznatijih im sunarodnjaka iz AC/DC-a, a teško i da postoji rock'n'roll šablona koju nisu izveli na svom premijernom hrvatskom nastupu. Zabavan bend, iako više na razini parodije.
Manji World Stage u ponedjeljak nije ponudio baš previše toga, premda vrijedi spomenuti nastup danskih Stealing Sheep, ženskog benda čiji hibrid indieja i blage elektronike spada među najdosadnije stvari u povijesti INmusica.
Londonski kvartet Bloc Party, prvo ime koje je privuklo veći broj posjetitelja, ponovno je potvrdio da u osnovi ima tek jedan dobar album, prvijenac „Silent Alarm“. „This Modern Love“ i „So Here We Are“, skinuti sa spomenute ploče, zaista su fantastični komadi klasičnog indie-rocka koji najviše sličnosti dijele s komercijalnijim trenucima The Curea, no problem se pojavljuje svaki put kada grupa Kelea Okerekea pokušava eksperimentirati i zazvučati kompleksnije. Tada se, naime, pretvaraju u konfuzan bućkuriš u kojem ima svega osim suvisle pjesme, čak i kada doslovno plagiraju staru stvar The Clasha „Ivan Meets G.I. Joe“.
U konačnici, nulti dan festivala ipak je zaslužio visoku ocjenu, što prvenstveno može zahvaliti Iggyju i njegovoj vremešnoj detroitskoj bandi zvanoj The Stooges. Prije nekoliko mjeseci, Iggy je proslavio 66. rođendan, što ga nije spriječilo da pozornicu pretrči stotinjak puta, skače u publiku ili nekoliko desetaka najvatrenijih obožavatelja preseli na stage. Svaka čast Jaggeru, Morrisonu i što ja znam kome sve ne, ali u povijesti popularne glazbe nije bilo uzbudljivijeg i boljeg frontmena, frontmena kojeg ćete gledati hipnotizirano u strahu da ne propustite neku od ludorija koju se sprema izvesti. Što se pjesama tiče, najviše ih je bilo s „Raw Power“ i „Metallic KO“, albuma na kojima je u prvoj polovici sedamdesetih svirao gitarist James Williamson, povratnik u bend nakon skoro četiri desetljeća. Nedostajale su stvari s „Funhouse“, ponajprije pomahnitala „Down On Street“, ali i to smo bili spremni zanemariti čim smo začuli prve riffove „I Wanna Be Your Dog“, „No Fun“ ili „Open Up And Bleed“.
