Jedno je sigurno. Kada bi se proveo sociološki eksperiment u kojem bi primjerice dvadesetero Nijemaca, Amerikanaca ili Britanaca preselili u Hrvatsku i naputili ih da tu pokušaju živjeti i raditi, 70 do 80 posto njih bi u manje od godinu dana završilo na ulici, potpuno izbezumljeni i bez lipe u džepu. Naviknute na sustav u kojem ih država ne pokušava zajebati na svakom koraku, ništa što znaju ne bi ih pripremilo na uvjete u kojima godinama pokušavaju preživjeti Hrvati.
Priča prva: Odokativna metoda
Krenimo od plaćanja računa za komunalije. Nedavno prijateljica na kavi priča da je nekoliko mjeseci nakon preseljenja u stan koji je kupila dobila apsurdno veliki račun za potrošnju vode – 800 kuna. Priznaje da se u gužvi oko preseljenja i obavljanja papirologije nakupilo nekoliko računa, ali, zaboga, 'pa ne drži nilske konje pa da troši toliko vode'. Poslala je supruga u nadležnu komunalnu tvrtku da razjasni situaciju i vidi ima li neko razumno objašnjenje za tako velik račun. Na šalteru suprug od službenice dobiva nevjerojatnu priču. U tom novom zagrebačkom naselju potrošnja vode očitava se kompjutorski, ali, pazite sad ovo, sustav je mjesecima u kvaru, pa su rate određene 'odokativnom metodom'. Dakle komunalac pretpostavlja koliko je pojedino kućanstvo potrošilo. Na kraju priče suprug je kući otišao s upola smanjenim ukupnim dugom (s neplaćenim ratama) od 400 kuna i naputkom da jednom mjesečno očita brojilo i pošalje mailom informaciju koliko su potrošili vode. Što bi bilo da nisu pitali? Pa vjerojatno ništa, jer metoda koja se primjenjuje je univerzalna – ako prođe, prođe.
Priča druga: Kako parazitirati na leđima građana
No, da nisu svi ovakve sreće pokazuje priča iz Kaštel Sućurca, koja po svom sadržaju potpuno ogoljuje svrhu uvedenog sustava ovrha. Dakle, čovjek priznaje da je imao zaostatke u podmirivanju računa za pretplatu HRT-u u 2008. i 2009. godini, no tek kada je te račune podmirio stigla mu je iznenađujuća obavijest o ovršnom postupku. Tvrdi, kao i mnogi prije njega, da mu prije ovrhe nisu stizale opomene. Kako je to moguće? Pa zakonodavac je prije svega odlučio zaštititi one koji se bave slanjem ovrha i osigurati im ekstraprofite. Jednom kad je ovrha poslana, ne postoji nikakav zakonski spas od nje, a ponajmanje je to pošteno podmirenje iznosa koji građanin duguje. Jer kako bi onda na grbači građana parazitirali mnogobrojni odvjetnički i javnobilježnički uredi čiji su se vlasnici nemalo obogatili otkad je ustoličen sustav ovrha. Da je zakonodavac mislio na građane, propisao bi da troškovi ovrhe barem ne smiju prijeći iznos duga, pa se ne bi događalo da na 250 kuna duga trošak ovrhe premaši nevjerojatnih 1.000 kuna. Ali tko još misli na pravdu i moral. Građani su tu da im se odere koža, i to uz podršku i poticaj zakona.
Priča treća: Važno je znati lokalnog šerifa
Podršku i poticaj zakona za sve što joj padne na pamet ima i nevjenčana supruga splitskog gradonačelnika Željka Keruma. Najnovija epizoda u sapunici Što se Fani snilo, to je Fani dobila je nabrzaka postavljena platforma iznad njezina kafića na splitskoj Rivi ne bi li ugledna svita s povišenog nivoa, iznad običnog puka, mogla uživati u atraktivnom besplatnom koncertu svjetske atrakcije 2Cellos. Splićani su rogoborili, ali slabe koristi od toga. Bilo je onako kako je Fani zamislila. I da je to samo Fani, problem bi bio na razini incidenta i riješio bi se već na idućim lokalnim izborima. Ali Fani je samo medijski eksponirana zbog veze s ekscentričnim Kerumom i njegovog položaja gradonačelnika. Većina mjesta i gradova u Hrvatskoj ima neku svoju Fani ili više njih, osoba koje su u dobrim interesnim, rodbinskim, kumovskim ili bilo kakvim drugim odnosima s lokalnim šerifom i njima je dopušteno sve što ostalima nije.
Priča četvrta: Samo da zdravlje posluži, inače...
Kada se sustav promatra kroz prethodne tri priče, ova četvrta čini se logičnom posljedicom. U zemlji u kojoj vlada posvemašnji nered na svim razinama, ni zdravstvo ne može biti izuzetak. Uzalud nam što smo i mi i generacije prije nas izdvajali ogroman novac kako bi svi građani imali jednako pravo na zdravstvenu zaštitu. Korupcija, dezorganizacija i pogrešno upravljanje doveli su zdravstvo do ruba potpunog kaosa, u kojem je moguće da gradske bolnice odgađaju operacije i kemoterapije onkološkim pacijentima jer im zbog nagomilanih dugova kasni isporuka lijekova i nužnih potrepština. Ne poduzme li se nešto radikalno u vrlo skoroj budućnosti, izvjesno je da će oni koji imaju novac imati pravo i poživjeti, dok će većini ostalih životi biti daleko kraći i nekvalitetniji jer neće imati čime platiti privatnike da ih izliječe.
Epilog
Ispričane su samo četiri kratke priče koje oslikavaju život kakav se vodi u Hrvatskoj. Nije stoga čudan podatak da je, prema posljednjim istraživanjima, 84 posto građana zabrinuto za svoju budućnost. Njih ne mori makroekonomija i hoće li stopa BDP-a biti u minusu ili plusu. Boli ih sve od zidova u koje neprestano udaraju kamo god se okrenuli. Stoga se onaj eksperiment s početka teksta nikada ne bi smio provesti. Pokuša li se netko upustiti u to, na noge će se dići sve relevantne institucije za zaštitu ljudskih prava. Potpuno opravdano. Jer živjeti ovdje često je, doista, neljudski.
