Alen Sofić iz Dubrovnika je punih 15 godina radio konobarski posao te je još dvije proveo radeći kao trgovac. U potrazi za boljim životom i poslom, Dubrovčanin se zaputio u Austriju i tamo konobari već sedam mjeseci u Bludenzu, taman na tromeđi Austrije, Njemačke i Švicarske. O uvjetima rada u Austriji Alen ima samo riječi hvale, a za Dubrovacki.hr ispričao je kako mu je ondje raditi.
"Nikad se nije problem naviknuti na bolje. Dogodine Austrija ukida radne vize za Hrvate i mnogi će novi posao potražiti upravo u Austriji, gdje je minimalac 1.200 eura, a radnici imaju regres, te 13. i 14. plaću u lipnju i siječnju. Zadovoljan sam plaćom, poslodavac mi je osigurao smještaj, plaćene režije i hranu. Dobra je i manča, naravno da ostajem. Otišao sam iz Grada jer od plaće trgovca nisam mogao živjeti. Mislio sam, odradit ću sezonu, vratiti dugove i eto me doma. Nakon šest mjeseci ne samo da sam dug vratio, nego mi je ostalo dvostruko više", veli Alen za Dubrovacki.hr i svima preporučuje odlazak u Austriju zbog pogodnosti za nezaposlene.
'HRVATI SE KOD NAS OD IDUĆEG LJETA MOGU ZAPOSLITI BEZ RADNE DOZVOLE': U ovoj državi vrijede druga pravila. Očekuje se navala…
Što preporučuje ljudima koji razmišljaju o odlasku u Austriju?
Hrvatima koji su zainteresirani otići na rad u Austriju Alen preporučuje da usavrše njemački jezik i to još ove zime. Kaže da većina gostiju na zapadu Austrije dolazi s njemačkog govornog područja te da se engleski, iako dobrodošao, ne govori u tolikoj mjeri. Dubrovčanin je ispričao da svima s temeljnim znanjem jezika poslodavci plaćaju usavršavanje, a taj tečaj je uračunat u radno vrijeme.
"Tako ulažu u radnike koji, ako se trude, neće propasti. Ponuda radnih mjesta je velika a najlakše ih je naći u industriji i ugostiteljstvu. Ljetna sezona je od svibnja do rujna i tada su svi u prirodi. Slijedi kolektivni godišnji do 15. studenog, kada počinje zimska sezona. Sa mnom su dvoje Slavonaca i Višanka te mnogi radnici iz susjednih država. Radne vize im vrijede šest mjeseci, nakon čega moraju pauzirati tri mjeseca da bi dobili novu vizu na pola godine. Međusobno se poštujemo i pomažemo, ako treba, uskačemo kao zamjene. Štite nas dobri zakoni i u Beču osnovana udruga Privileg: za godišnju članarinu od 50 eura, sedam vrhunskih odvjetnika pruža pravnu pomoć i zastupa pred poslodavcima. Tako je npr. u susjednom hotelu voditelj smjene zabranio radniku razgovor s kolegom na maternjem jeziku. Privileg je reagirao i sve riješio jednim dopisom uz argument: hrvatski je jedan od 24 ravnopravna jezika EU i svi ga mogu neometano pričati. Izvan sale, među gostima se naravno priča njemački. Radniku se jamči slobodan dan u tjednu, a pet prekovremenih sati u tjednu donosi idućeg tjedna dva slobodna dana u komadu. Nije to kao kod nas gdje se radi od jutra do sutra, sve "dok su gosti tu". Prekovremeni se plaćaju duplo, a slobodan dan nije problem dobiti: treba ga samo najaviti dan ranije. Ako ste na bolovanju, osiguranje vam šalje kontrolu u stan, a obavezno pitaju i kakav je odnos liječnika prema vama", ističe Alen Sofić za Dubrovacki.hr.
Pitanje smještaja u Austriji
Sofić napominje kako smještaj, hranu i režije u ugostiteljstvu plaća poslodavac. U slučaju da osoba dobije otkaz, navodi Alen, može ostati u smještaju dok ne pronađe novi posao ili čak do povratka kući. Usto, spominje da lokalna samouprava u Austriji određuje limite stanarine za svaku vrstu smještaja pa ako gazde zatraže više, porez im se automatski uvećava za 50 posto.
"Radnici su maksimalno zaštićeni ali se propisi moraju poštivati. Osobno sam dobio ortozu na poslu, što je naša profesionalna bolest. Liječnik je propisao lijekove i mjesec dana mirovanja uz bandažu te ograničenje za lijevu ruku koja smije nositi najviše pola kila. Slučajno je onda iskrslo puno posla pa sam nosio četiri puna pjata. Direktor me upozorio na liječnikov limit ili mi slijedi otkaz! Već po dolasku su nam rekli da nema glupih pitanja i da pitamo sve što želimo. Strpljivo nam sve tumače i po deset puta, dok ne kažete da vam je jasno. Ali, ako zatim pogriješite, vi ste odgovorni! Svi poslodavci nisu obvezni naći smještaj, ali ga možete tražiti. Sve se pregovara i ovisi od ponude radne snage. Ako je stan skuplji u odnosu na visinu plaće, nakon prijave stiže povjerenstvo koje odlučuje o subvenciji. Moji poznanici, mladić i djevojka su zajedno radili i živjeli u stanu koji im je osigurala tvrtka. No, ona je promijenila posao te su smještaj morali nadoplatiti 400 eura mjesečno. Obratili su se općini i uz kavu popričali s povjerenstvom. Iznenadila ih je odbijenica uz obrazloženje: nećemo financirati vaše cigarete. Prestanite pušiti i uštedite razliku! Naime, oboje su pušili kutiju dnevno, što je 16 do 20 eura puta 30 dana", govori Dubrovčanin.
Odnos Austrijanaca prema 'pridošlicama'
Alen priča da oni koji su uspjeli ući i koji su uspjeli zatražiti politički azil, Austrija ih šalje na školovanje i nalaze posao. Prepričava da oni rade vrlo predano i boje se da ih ne vrate u zemlju odakle su došli gdje ih često čeka i doživotni zatvor. Zbog toga, govori on, svi poštuju javni red i mir, a nakon prijave susjeda stiže policija i javlja sve poslodavcu koji, po pravilu, otkazuje stan i tada se osoba mora snalaziti.
"Policija je vrlo efikasna a krađe su rijetke i još se javno "oglašavaju". Tako je jedna ukradena torbica bila udarna vijest na radiju i TV! Svi su mobiteli registrirani, čime su riješili uznemiravanje i silne pozive žurnim službama. Poziv Hitnoj pomoći zbog visokog tlaka se naplaćuje 150 eura jer drže da to nije hitni slučaj i sprečava odaziv na stvarno žurni poziv - otkriva Alen i dodaje kako se nadzorne kamere nalaze samo na kolodvorima, u vlakovima i autobusima te trgovinama. Sve ostalo se tretira kao uznemiravanje privatnosti", kaže Alen.
Kakvi su Austrijanci?
Dojam o Austrijancima u Hrvatskoj jest da su hladni, no Alen je odavno "razbio" taj mit. Kaže da svoju toplinu pokažu nakon nekog vremena kada prihvate osobu.
"Skeptični su dok se ne uvjere da ste čovjek, a tada je samo nebo granica! Susjeda sam danima pozdravljao, ali je šutio. Nakon dvadesetak dana počeo se javljati i čak mi mahnuo s druge strane ulice! Prema strancima su zatvoreni, a cijene vas tek kad se uvjere da pridonosite boljitkuzemlje. Domoljublje dokazuju odricanjem od povrata poreza. Tako država godišnje dobije oko 200 milijuna eura koje usmjerava u komunalnu infrastrukturu i obnovljive izvore energije. A kod nas ugostitelji mašu zastavama i navijaju, ali račun ne fiskaliziraju! To Austrijancima ne pada na pamet jer slijedi zatvaranje objekta najmanje 6 mjeseci. Radoholici su, a nakon objeda uvijek nešto rade. Kose travu npr. ne samo u svom dvorištu nego i više od 100 metara oko kuće i tako doprinose zajednici. Da smo mi takvi, gdje bi nam bio kraj?!", pita se Alen.
