Znamo da ste zabrinuti, znamo da vas to muči, znamo da današnje okrutno društvo ne trpi ma čak ni privid seksualne neadekvatnosti, ali, vjerujte, minijaturno spolovilo nije baš tako velika tragedija kao što ste vi, očito, uvjereni da je.
No, nemjerljivo veća tragedija je (pokušavati) liječiti vlastite komplekse na račun naroda. Na račun građana ove države. A vi to činite već godinama i, izgleda, nemate namjeru prestati. Puno veća tragedija od minipenisa je pokušavati zaliječiti taj percipirani nedostatak kupnjom velikog, snažnog, metalik crnog ili srebrnog luksuznog automobila njemačke proizvodnje na račun poreznih obveznika. I ne samo da je tragedija vlastite komplekse liječiti kupnjom velikog automobila, nego je čak i svojevrstan paradoks na koji ćemo vam sad ukazati.
Svima je, naime, poznata narodna mudrost da muškarci nezadovoljstvo percipiranom veličinom vlastitog spolovila pokušavaju kompenzirati kupnjom što skupljeg, većeg, jačeg, nabrijanijeg, moćnijeg automobila. To vam je ona vječita priča o kompleks(aš)ima. I većina žena koje upitate što to znači kad netko bolesno pokušava nametnuti imidž alfa mužjaka kupnjom najskupljeg automobila u selu, reći će vam da je to zato što ima mali penis. Penisić, dapače. I tu se, vidite, javlja paradoks. Jer kupnjom ogromnog terenca ili ultraduge skupe limuzine koju svi izdaleka vide i čuju vi, ustvari, dajete najbolji mogući oglas o tome da su vam gaće prazne. A to je upravo suprotno onome što biste trebali činiti. Ako već zbilja imate minipimpića i toga vas je sram – a ne bi vas trebalo biti – onda si skupim i luksuznim automobilom radite medvjeđu uslugu jer svoj nedostatak razglašavate nadaleko i naširoko.
Crvić
Kupiti veliki, skupi, moćan, crni auto s puno konjskih snaga i za jako puno love upravo ukazuje svima da, znate, imate crvića. Smokija. I ako vam je bila želja da svoju minimalističku anatomiju kompenzirate i nekako prikrijete, onda ste napravili upravo suprotno. Sad svi, ali baš svi znaju da ste, jebiga, rasplodno insuficijentni.
I znamo da ćete nam sada opet, po tisućiti ili desettisućiti put, pokušati prodati priču o tome da je vama potreban skup i velik automobil zbog dodatne sigurnosti. No, da vam uštedimo trud, barem ovaj puta, otkrit ću vam da mi već godinama znamo da pričate gluposti. Jer veliki siguran auto bi vam bio potreban kad biste bili loši vozači i kad biste se svako malo sudarali ili izazivali prometne nesreće. A vi to niste, jelda? Dakle, ne treba vam veliki auto zbog dodatne sigurnosti. Uostalom, ako ste stvarno toliko zabrinuti za vlastitu sigurnost u prometu, onda nazovite kolegu ministra obrane i zamolite ga da vam posudi tenk. Valjda imamo još koji. Ili barem oklopno vozilo. To smo, navodno, kupili jako povoljno.
Jednako tako, kao što se milijuni drugih građana ove države svakodnevno voze u automobilima srednje klase, te živi i cijeli dolaze na posao, jednako tako to možete i vi. Niste ništa lošiji od njih. Napredak tehnologije je, na svu sreću, doveo do toga da ima vrlo sigurnih automobila po vrlo prihvatljivim cijenama. I nije uopće velik napor saznati rezultate testova sigurnosti, primjerice njemačkog ADAC-a, te vidjeti da se siguran automobil može kupiti i za puno nižu cijenu od one koju vi plaćate našim novcem za vlastiti komfor i liječenje kompleksa.
Spustite stakla limuzina
Spustite li barem jednom zatamnjeno staklo svoje luksuzne limuzine i pogledate li kako žive drugi oko vas, vidjet ćete da se građani ove države svakodnevno voze i u prastarim krntijama, iznjakanim autobusima i četrdeset godina starim tramvajima i opet stižu na posao kako bi zaradili za poreze iz kojih ćete onda vi sebi priskrbiti grijana kožna sjedala. I kad biste stvarno bili zabrinuti za sigurnost, onda bi vam na prvom mjestu bilo to da tu sigurnost osigurate tim ljudima jer iz njihovog rada dolazi vaša plaća i vaš osobni dohodak. Tako da nam stvarno više nemojte prodavati priču o "potrebnoj dodatnoj sigurnosti".
I zato, dragi političari, novoustaljeni šefovi agencija, komora, odjela i stožera; dragi župani, gradonačelnici i drugi lokalni moćnici; dragi čelnici instituta, fondova i raznih vijeća – prestanite liječiti svoje komplekse novcem ove države. Svi smo mi, znate, različiti. Neki među nama su deblji, neki mršaviji, neki viši, neki niži, neki od nas imaju veći nos, manji nos, veće uši, manje uši, kvrgava ili smiješna koljena, a ima među nama i takvih koji imaju po četiri ili šest prstiju na ruci ili nozi. Nije to nikakva sramota. Genetika je jedna od najvećih lutrija na kojoj neki među nama dobiju, neki izgube. I kako niti na pravoj lutriji nije sramota izgubiti, tako niti vas ne treba biti sram. Još jednom, nije sramota imati pimpilinića.
Sramota
Sramota je, znate, trošiti tuđu lovu na liječenje svojih nedostataka. Trošiti lovu građana u ovoj siromašnoj državi na skupe automobile. To je sramota. Sramota je bahato se postavljati prema ljudima čije novce uzimate da biste se vozikali okolo na kožnim sjedalima iza metaliziranih stakala. Sramota je iskorištavati svoju poziciju, na kojoj biste trebali služiti javnom interesu, za osobne probitke. Za osobno bogaćenje. To je sramota. Ako imate mali pimpek, nitko vam to neće zamjeriti. Jebiga, nije idealna situacija, ali vi tu niste ništa krivi. No, ako novac iz državnog ili nekog lokalnog proračuna potrošite na svoj komfor samo zato jer mislite da ga zaslužujete – e, to će vam već zamjeriti mnogi. Znate kakvo je selo. Odmah će krenuti priče da imate malog pišu.
Znamo mi da je pitanje veličine "ponosa" jedno vrlo sudbinsko pitanje, ali je isto tako i vrlo osobno pitanje, pa ostavite odgovaranje na to pitanje svojim partnerima i partnericama. Nije niti potrebno niti nužno time opterećivati cijelu državu i njene građane. A posebno ne državni proračun. Preživjet će državni proračun i bez te osmocilindrične naknade za biološki minimalizam.
