Đermano Senjanović Ćićo napustio nas je upravo u njemu najdraže doba godine, u kojem počinje piciginaška sezona, koja se onda oduži sve tamo do kraja studenog.
Na kraju je ostao posve sam. Toliko usamljen da već par dana u playeru vrtim samo dvije Oliverove pjesme, Antonio i Ništa nova, dok mislim na tog dragog čovjeka koji me posljednjih godina iskreno volio i podržavao u svemu što sam javno radio.
Doista je ostao kao tužni Hidalgo brez mača, posve svoj i pomaknut, često i u korist vlastite štete. Čovjek koji je bio i ostao jedan od simbola Splita i Dalmacije, a u prvom redu splitskog novinarstva, ispraćen je iz profesionalnih krugova i iz vlastitog grada u zadnji čas i tek reda radi.
Iako na svu sreću nije doživio sudbinu Miljenka Smoje, koji je gotovo ilegalno pokopan u Žrnovnici, uz nadzor tajnih službi, Ćiću je njegov grad ispratio u granicama korektnosti i ništa više od toga.
Preranim Ćićinim odlaskom gotovo da je i simbolički otišla antifašistička, nasmijana i mediteranska Dalmacija. Otišla da ustupi mjesto ovome. Iako je bio tipičan izdanak takvog podneblja i stanja svijesti, posve netaknut modernizmom novih generacija ljevice, poetikom punka i novog vala, njegove posljednje godine bile su u punom smislu obilježene onom famoznom Đonijevom izjavom: "Nemam više s kim, ni protiv koga".
To stari borac, koji je bio stalno na barikadama, svim osobnim strahovima unatoč, nije mogao podnijeti. Stati na čelo proskribirane Dalmatinske akcije u ona vunena vremena, kao i pisati u Feralu istih tih godina mogli su samo iznimno rijetki ljudi. Time je moja radost prilikom našeg prvog susreta, na FAK-u u Gjuri, negdje 2002. godine, kad sam mu kao nadobudni mulac odnio neke svoje tekstove, bila neizmjerna.
Naručio nam je dvije naše pive (Heineken jer ima zvizdu), pozdravio se sa starim Brešanom i započeo razgovor za kojeg sam poželio da nikad ne prestane. Od tada pa sve do neki dan, viđali smo se praktično stalno, pri čemu bi on svaki susret pretvorio u simfoniju, batudama koje je vadio iz rukava.
Svim njihovim razlikama unatoč, Ćićo je posljednji u nizu avangardnih kroničara ovog grada, kojeg je započeo Uvodić, nastavio Smoje, a zaključio Ćićo. Stoga je bilo neizmjerno tužno promatrati ga kako postaje alternativni izdavač samizdata u raznim formama. Tim prije jer su ta izdanja koja bi on nosio u načetoj kesici od marende bili čisti produkti genijalnosti.
Tako je Ćićo, umjesto u čitankama završio kao kolporter raritetnih izdanja koja nemaju cijenu. Osobno sam počašćen činjenicom da mi među kolekcijom CD-ova stoji i nekoliko izdanja nastalih u koprodukciji njega i Francija Blaškovića, dvojice autentičnih genijalaca koji bi u nekom drugom životu dosegli slavu Iljfa i Petrova, dok su u ovome društvu gurnuti na poziciju vječnih marginalaca.
Ćiću sam posljednji put vidio prije petnaestak dana kada mi je u, već spomenutoj načetoj kesici od marende, donio prvu od svojih dvanaest zamišljenih knjiga kolumni, naslovljenu Duša bakina, svečano izjavivši da smo otac i ja ušli u Komitet 50 probranih koji će dobiti knjigu, no da neće odbiti ni crvenu pomoć.
I tada mi je, u naletu inspiracije pri razgovoru o splitskim izborima rekao: "A stavi me. Ja sam boljševik, Jugoslaven, autonomaš, piciginaš i Splićanin od kolina, pa da se izbrojimo koliko nas ima. Dva posto, dva posto, pa ćemo nastavit igrat picigin".
Nažalost, ta rečenica koja savršeno karakterizira njegov pristup životu, pukla je na zadnjoj točki. Više nikad neću zaigrati picigin s Ćićom, jedinim čovjekom s kojim sam i nakon šest godina svakodnevnog igranja, imao tremu igrati i čije su lucidnost, mekoća igre s obje ruke i igrača inteligencija još uvijek nedosegnute na tom komadiću splitskih Bačvica.
Piciginaši će ga pamtiti po savršenom udarcu ramenom, Split i Dalmacija po tome da je ostao svoj i naš kad je trebalo, novinari i čitatelji po genijalnim i posve pomaknutim tekstovima Teletine, Dorinog dnevnika, Pometove i Luminove pošte te posebno genijalnim križaljkama, a ja po jednom savršenom litnjem danu u Lumbardi na Korčuli.
Sredina je kolovoza, kalma bonaca, Ćićo sjedi na krmi, a ja veslam prema Vrniku lagano dok idemo u posjetu Vanči Kljakoviću i Vidi Tučan. Čista Dalmacija.
Dok razmišljam ovih dana o tome koliko će mi faliti njegove beskrajne šetnje preko plićaka Bačvica, poneka riječ koju bi dobacio u prolazu, figura koja iz dana u dan krstari gradskom lukom i vraća se doma preko Bačvica, dok ispijam kavu u Žbirca, želim vjerovati da se moj dragi Đermano pretvorio u Šejna, koji cijeli život sanja kako odlazi uz rijeku. Starim parobrodom koji vozi sol. I da nosi jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav, tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata. Da je Šejn.
Adio Ti, meštre moj, i fala in za to što sam bio dio tvog svijeta.
Bolje poludit', nego infišat!
