Prije koju godinu, u Prometovoj šezdesetki, busu koji vozi na relaciji Split – Omiš, pa prolazi i preko Sirobuje načičkane bespravnim višekatnicama koje su se bez plana i programa natiskale jedna iza druge, svjedočio sam razgovoru dvojice penzionera u čiju je poantu stala sva graditeljska filozofija ovih malih mista srca moga. "Jebeš ti 'vake kuće! Čet'ri kata, a vidi se samo jedan."
Ne znam kako je u ostatku Hrvatske, ali u Dalmaciji je svaki matun, svaki blok, svaki kubik betona i metar željeza samo dio mozaika koji se na kraju ima izroditi u spomenik svome graditelju. A da bi on, "pod stare dane", mogao sjesti pred taj velebni betonski spomenik samom sebi i svakom putniku namjerniku na njega pokazati rukom i reći – ovo san sve ja steka i napravija. I zato je poželjno da se, kao i svaki spomenik, što bolje vidi, po mogućnosti da se nalazi "u prvomu redu do mora", pa da se vidi i s ceste i s pučine.
Tužna priča
Znam ljude koji su zbog tih spomenika žrtvovali svaki sat svojih života, pa sad sami samcati žive u trokatnicama jer su gradeći te spomenike potpuno zapustili ono što se zove privatni život i završili kao "stari momci". Znam i starce koji unatoč lošem zdravlju još uvijek miješaju beton jer imaju "još samo zidić oko kuće napravit", a tu točku na i svog spomenika bi voljeli staviti prije nego umru. I izist će sebe, familiju, dicu i unuke, ali svoj će spomenik, tu točku na i svojih života, završiti. To je ono što ih tjera naprijed, što im daje razlog za sljedeći dan, taj spomenik na vidljivom mjestu, po mogućnosti u prvom redu do mora.
Priča je dozlaboga tužna jer će svaki od njih, kad napokon sjedne da malo odmori, priznati i sebi i drugima da se najbolje osjeća u nekoj staroj derutnoj kamenoj kući koja nema ni zahoda, u rodnom mjestu, negdje daleko, daleko iza devet sela.
Željko Kerum, taj "naš čovik", "naše gore list", već godinama gradi taj svoj spomenik. Hotel Marjan, ta crna kocka, Kerumov black cube koji će progutati ovaj grad, upravo je to. Velebno crno zdanje "u prvom redu do mora", a vidljivo sa svakog dijela Rive. Nedostaje mu samo kvalitetan cestovni prilaz pa da hotel dobije i tu "petu zvizdicu", tu točku na i Kerumovog spomenika, a usudio bih se reći i života, kao onaj zidić oko kuće bolesnog starca.
Crnac na Thompsonovom koncertu
Zbog te ceste, zbog projekta širenja zapadne obale, Kerum je i ušao u politiku, zbog toga se i kandidirao za gradonačelnika, zbog toga je čak htio i prodati dionice Hajduka, zbog toga će izist i sebe i grad, ali svoj spomenik on završiti mora. Taj black cube, ta kocka koji strši na obali kao crnac na Thompsonovom koncertu, ono je što mu daje razlog za sljedeći dan. Sve drugo je već napravio.
Cijela priča, kao i većina tih priča s gradnjama spomenika samom sebi, već lagano klizi prema ludilu. Kako drukčije nazvati planiranje gradnje spomenika Tuđmanu na Rivi i Isusu na Marjanu? Izdvojene iz ove priče o hotelu Marjan i čitane kao predizborno podilaženje "konzervativnom & tradicionalnom" dalmatinskom puku, možda bi i prošle, donekle bi se činile smislene, ali kad se stave u kontekst black cubea, te crne sjene koja se nadvija nad svim Kerumovim akcijama, vidi se dokle je čovjek spreman ići da završi taj crni spomenik Željku Kerumu, da stvar opasno klizi prema opsesiji, prema tužnoj priči još jednog dalmatinskog graditelja.
Jer kad Kerum napokon proširi zapadnu obalu, kad njegov black cube dobije tu petu zvjezdicu, kad putniku namjerniku ponosno pokaže na hotel i kaže – ovo san sve ja steka i napravija, a onda sjedne ispred hotela da odmori od svega, priznat će i sebi i ostalima da se ipak najbolje osjeća kad igra balote ispred stare, derutne kuće negdje daleko, daleko, iza devet sela. Pitanje je samo "oće li imat druga za igru".
