Pored Istanbula i Tel Aviva, gdje su pokušaji građana da izvrše pritisak na vlasti relativno česti, što ne znači da su i uspješni, u posljednje vrijeme gledamo prosvjede i tamo gdje nismo navikli. Naprimjer, konačno se pobunila Bosna i Hercegovina. Ipak, ono što je više sličilo na Top listu nadrealista jesu zapaljene zgrade u Stockholmu, ali i pobuna Brazilaca protiv bacanja novca na – nogomet. Svim tim prosvjedima zajednička je borba protiv nejednakosti.
Arena vs. Sveučilišna bolnica
Kod nas vlada mir. A da je u Hrvatskoj bilo pameti prije pet-šest godina, možda bismo se i sami pobunili protiv nepotrebnih sportskih objekata.
Hrvatska, očito, još uvijek drži više do sportskih uspjeha nego do uspjeha u transplantacijama, pa i ne čudi što se nitko u vrijeme gradnje Arene Zagreb nije pitao što se događa sa Sveučilišnom bolnicom. Gotovo pola poslova na bolnici odrađeno je za vrijeme Jugoslavije, kad se – za razliku od danas kad je grad povećan po broju stanovnika za bar tih službenih 20 posto – razmišljalo o bolnici u Novom Zagrebu s obzirom na veličinu i činjenicu da pacijent mora prijeći rijeku da bi bio zbrinut.
Poput DTK mreže financirana je samodoprinosima. I baš poput DTK mreže, koja je prepuštena stranom vlasniku kao da nije koštala ni lipe, Sveučilišna je bolnica prepuštena propadanju i od nje građani nemaju nikakve koristi. Na krovovima zgrada raste drveće, betonske konstrukcije su dobile sivo-crnu patinu, u nedovršenim i otvorenim prostorijama odlaže se što god kome padne na pamet, a sve je obraslo u travu.
Da je bilo pameti
Ovakvo postupanje (lokalnih i državnih) vlasti izaziva prijezir, a u slučaju Hrvatske čak i nedovoljan. Da živimo u osviještenom društvu dogodilo bi se daleko manje kriminala u rukovanju javnom imovinom, ostali bismo bez daleko manje socijalnih i radnih prava, ne bi se dopuštalo pustošenje poduzeća i masovna otpuštanja radnika da bi mala grupa ljudi imala za bazen ispred kuće.
Možda bismo čak rekli "ne" Europskoj uniji i možda bi građani upisali u Ustav nešto pametnije od "brak je zajednica između muškarca i žene", kao što se to događa na Islandu.
Možda bi naši parlamentarci u Ustavni sud birali ljude osjetljive na ljudska prava koji bi u samom startu poručili da se ljudska prava ne mogu ukidati bez obzira na nekakvu peticiju financiranu lovom koja je "pala s neba" ili iz sefova nebeskih predstavnika na Zemlji. Da smo civiliziraniji, možda bismo pokrenuli peticiju za ukidanje takvog Ustavnog suda u kojem dosad nisu sjedili samo politički poltroni, porezni neplatiše i birokratski diletanti, nego i daleko zloćudniji umovi.
Koliko vrijedi mahanje transparentnima?
E sad, što da se radi? Nakon konfuzije koja je pojela poruke pokreta Occupy u zapadnom svijetu i postavljanja nimalo boljih diktatora umjesto onih koji su isprovocirali Arapsko proljeće, teško je vjerovati da su ulične borbe i protesti dovoljni za uspostavu boljeg društva. Domet im je najčešće sprečavanje samo jednog u nizu štetnih poteza vlasti.
Bebe bi zbog ovih protesta, naprimjer, mogle dobiti JMBG u Bosni. Pogotovo nakon što su vlasti u BiH uspjele tim apsurdom ubiti malenu Berinu Hamidović. Ali što će građani sa svim ostalim problemima čije rješavanje sprečavaju nekakva sedmorica samoizabranih stranačkih starješina na svojim neslužbenim sastancima? Upravo su ti sastanci glavešina bez demokratskog legitimiteta obesmislili izlazak na izbore u toj zemlji, tako da se ni izbori s trenutnom političkom ponudom ne mogu smatrati alatom.
Slučaj Hrvatske
Slično je i kod nas. Ova vlast ne valja, ali sama pomisao na novu rundu pustošenja u režiji HDZ-a s Tomislavom Karamarkom na čelu izaziva mučninu. Tugu pak izaziva činjenica da zaista postoje briljantni, aktivni pojedinci s integritetom, pa i vezama u inozemstvu koji su, svatko u svom području, napravili važne stvari. No, prilično su razjedinjeni i nemaju iza sebe nikakvu podršku. Ne mogu računati na Crkvu, ni Agrokor, ni na velik dio medija. Ima poštenih članova sindikata i nevladinih organizacija, zagovaratelja ekonomskog razvoja bez uništavanja prirode, lokalnih inicijativa za očuvanje javnog prostora i pokreta za ekonomsku demokraciju, poput Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju i Centra za radničke studije.
Europska unija garantira tek da će za nekih pet godina doći do oporavka, ali uvjet je limit na javnu potrošnju i deficite, što se nije pokazalo naročito pametnim. Pita li se itko što ćemo sve izgubiti u tih pet godina samo da bismo nastavili po starom? Dok odbrojavamo posljednje dane neovisnosti, pita li se itko koliko još imamo vremena do točke kad ni međusobno povezivanje na dnu i stvaranje alternative postojećim strankama neće biti dovoljno da se Hrvatsku izvuče iz gliba u razumnom roku?
