Odjel za onkologiju i hematologiju Dječje bolnice Kantrida u Rijeci došao je ovih dana u središte pozornosti domaće javnosti jer se, prije jučerašnjeg odlaska u Dječju bolnicu u Philadelphiju, ondje liječila dvogodišnja Mila Rončević, oboljela od teškog i rijetkog oblika leukemije.
Njezin otac Marin Rončević u dirljivom istupu pred novinarima, nakon što je za nekoliko dana prikupljeno više od 30 milijuna kuna za Milino liječenje, zahvaljujući svima koji su im pomogli, više je puta spomenuo prof.dr. Jelenu Roganović, pročelnicu spomenutog Odjela u Dječjoj bolnici Kantrida.
'Upoznala sam ljude na mjestu koje je roditeljima noćna mora'
"Ta žena je cijeli život posvetila bolesnoj djeci. Podigao bih joj spomenik uz Jelačića", kazao je pred novinarima ganuti otac malene Mile Rončević.
Koliko roditelji djece koja su liječena na Odjelu za onkologiju i hematologiju Dječje blnice Kantrida misle ne samo o dr. Roganović već o cjelokupnom tamošnjem osoblju, možda je ponajbolje sročila Dijana Brnčić čiji se pokojni sin Matija također liječio na tom odjelu. Matija je preminuo prošle godine, a njegova majka je, potaknuta pažnjom i skrbi koju su ondje imali i njezin sin i malena Mila i mnoga druga djeca, zamolila Novi list da njezin tekst podijeli s hrvatskom javnošću.
Tekst koji je objavio Novi list u cijelosti prenosimo i mi:
"U ovom sivilu u kojem živimo,gdje smo svi nezadovoljni dugim čekanjima na preglede, liste za magnete i slične strašne pretrage, gdje se medicinsko osoblje fizički napada imam silnu potrebu ispričati drugu stranu priče.
Često se pitamo 'Gdje je nestao čovjek?' Ja sam ne čovjeka već ljude upoznala na mjestu koje je svakom roditelju noćna mora. Na odjelu za onkologiju i hematologiju dječje bolnice Kantrida. Prvi susret s dijagnozom mog sina mi je u magli... puno toga se ne sjećam... kad me sestra koja je uzimala obiteljsku anamnezu pitala kako se zovem nisam se mogla sjetiti. Ali, zato se sjećam prvog susreta s pročelnicom tog odjela, prof. Jelenom Roganović. Uvela je mene i supruga u svoju sobu i bez okolišanja nam rekla dijagnozu našeg djeteta.
Osteosarkom desnog femura s metastazama na plućima. Rekla je da statistike nisu na našoj strani, ali da naše dijete nije statistika.
'Ta žena je moje dijete ljubila i grlila i plakala s nama'
Na moje pitanje hoće li ga jako boljeti odgovorila mi je: 'Mama, nema tog ministra u ovoj državi koji će voziti automobil od 200.000 eura, a da će ijedno dijete na mom odjelu trpjeti bol". I tu je ta žena dobila moje povjerenje, život mog djeteta bez straha stavila sam u njezine ruke. To je žena koja se s mojim djetetom smijala, s njim plakala, koja ga je zvala svojim sinom, koja je za svakog našeg boravka u Zagrebu nazvala i raspitivala se kako smo. Često izvan svog radnog vremena.
Žena koja je mom sinu pružala sigurnost i u koju je imao ogromno povjerenje. Jednom mi je rekao da kad bi dobio na lotu jedino bi profesorici vjerovao da je to istina.
Ta žena je s nama plakala kad je nalaz pokazao da metastaze nisu nestale. Veselila se svakom njegovom koraku. Ta žena je uvijek stajala iza nas. Ta žena je moje dijete ljubila i grlila. Kad je odlučeno da ga se više ne može liječiti na njezinom licu se vidjela tuga. To se ne može odglumiti. Za vrijeme boravka kod kuće svako jutro u 7.30 ona bi nazvala da provjeri kako je prošla noć i treba li nam što. I održala je svoju riječ. Na njezinom odjelu je uvijek bilo lijeka koji bi mu uklonio bol, a ako ga nije bilo ona bi ga nabavila.
'Na ovom odjelu rade ljudi s velikim LJ'
Dr. Rimac... Doktor koji je mom sinu rekao da je bolest napredovala i da ga oni više ne mogu liječiti. Možete zamisliti koliko je tom čovjeku trebalo hrabrosti da 17-godišnjem dečku pogleda u oči i kaže mu da će umrijeti. To je čovjek koji je imao strpljenja odgovarati na njegova pitanja, olakšati mu da osvijesti spoznaju o svom odlasku.
Dr. Šerifi... Žena koja je uvijek s osmijehom ulazila u sobu, uvijek znala utješiti i nasmijati ga. Jedne večeri Matija se nije osjećao najbolje, ona ga je umirila i utješila. A on nakon 15 minuta kaže: "Ja bih jeo baklave". Gdje da nađem baklave u 22 sata... Nakon pola sata u sobu ulazi dr. Šerifi s baklavama i kaže: "Ako Matija želi baklave... on će baklave i dobiti".
Glavna sestra Marina... Žena koja je flastere s lidokainom "koji se teško nabavljaju" nabavila u jednom danu da bi mu olakšala bol. Kad mu je nabavila dekubitalni madrac samo ju je zagrlio i rekao da ga je spasila. Svako jutro bi ulazila u sobu vidjeti treba li nam nešto i pozdravila nas prije nego bi otišla kući.
Sestra Kristina... Nije mogla sakriti suze zbog njegova stanja. Uvijek me pitala kako sam ja, imam li nekoga tko brine za mene.
Anđeli odjela:
Sestra Jasenka... Od prvog dana ona i Matija su imali poseban odnos. Uvijek nasmiješena, spremna za šalu. Nosila mu domaće baklave. Kad je umro poljubila ga u čelo. Je li to posao sestre?
Sestra Nikolina... Njegova prva simpatija na odjelu. Koliko samo noćnih razgovora... Samo njih dvoje znaju o čemu.
Sestra Maja... Njegova druga simpatija. Uvijek nasmijana i spremna na šalu.
Sestra Dijana... Njegova posljednja simpatija. Jer sve su one pale u zaborav i postale bivše simpatije kad se zaljubio u svoju Lorenu.
Sestra Branka... Ona mu je nosila slatkiše i šunku i francusku salatu za Uskrs. Ona je sa mnom provela njegove posljednje trenutke. I ona ga je poljubila u čelo.
Sestre Andrea i Elena... Najtežu noć su provele s nama, s toliko strpljenja i ljubavi. Hvala Vam.
Sestra Tepša... Čim bi je vidio odmah bi mu se mokrilo jer ga je uvijek tjerala da pije i piša.
Sestre Lana i Suzi... Najkraće su ga poznavale, ali su mu se uvukle u srce i uvijek je bio veseo kad bi bile u smjeni.
Sestre Livija i Ana koje su, nažalost, otišle, ali uvijek Vas je s veseljem i ljubavlju spominjao... "Majko moja milena".
Sestra Ana... Plava, blaga, nježna. Vaš osmijeh bi uvijek unio toplinu u sobu.
Sestra Sanja koja mu je na papir pisala PIJ I PIŠAJ i zalijepila na krevet.
Sestra Martina... Pazite kad hodate po stepenicama u klompama.
Sestra Ljube... Hodajuće veselje
Sestra Nikolina J.... Iako je otišla na drugi odjel, uvijek smo morali stati i pozdraviti je.
'Svi oni su meni i mom sinu 20 mjeseci bili obitelj'
Sve te sestre odrade smjenu od 12 sati s osmijehom na licu. One su brinule o meni u najtežem periodu mog života. Kuhale mi kavu. One i liječnici ovog odjela meni i mom sinu su skoro 20 mjeseci bili obitelj. Nitko me nikad nije grlio koliko oni. Hvala Vam na tome.
Tete čistačice: Dijana, Kristina, Doris, Marija. Hvala na toplini, strpljenju i svemu što radite na ovom odjelu. Tamara, hvala na svakom stisku ruke, razumijevanju. što ste znala kada ostati, a kada nas pustiti same. I na kraju Slaven, fizioterapeut. Čovjek koji je Matiju digao psihički i fizički onda kad mu je bilo najteže. Čovjek koji je brisao krv kad je imao rane u ustima, držao ga dok je povraćao, tjerao ga da vježba jače i jače, koji nije dopustio riječ NE MOGU. Čovjek koji ga je masirao, kupao, mijenjao pelene. Čovjek koji je uvijek imao vremena za njega. Njegov prijatelj, čovjek koji mu je zamijenio oca kad je trebalo, koji je znao sve njegove tajne prije mene. Čovjek koji ga je držao za ruku dok mu je doktor govorio da smo došli do kraja puta.
'Ovdje rade Ljudi kojima je vaše dijete najvažnije'
Evo, na ovom odjelu rade ljudi. Ne doktori, profesori, sestre i ne znam koje sve titule imaju. To su ljudi koji ne skrivaju svoje osjećaje, suze zbog lošeg nalaza, sreću zbog dobrog nalaza. Oni su uvijek tu za svako dijete i svakog roditelja na odjelu. I zato želim poručiti roditeljima koji su trenutačno na odjelu i onima koji će doći sutra, za mjesec dana, godinu: Znam da Vas je strah, da ste ludi od brige, da Vam se svijet srušio, ali znajte da ste na najboljem mjestu za Vaše dijete i Vas. Na ovom odjelu osim što su vrhunski stručnjaci rade LJUDI kojima je Vaše dijete najvažnije.
Moram spomenuti i dr. Bukvića, dr. Ovluku koji je uvijek bio spreman na razgovor o košarci i dr. Balića. Matija je svima pričao kako ga svaki put poljubite u čelo. Veliko HVALA svima", napisala je Dijana Brnčić.
