Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku danas u Hrvatskoj živi 235 tisuća ljudi manje nego što ih je bilo na kraju 2009. godine. Iako brojke za 2019. godinu nisu objavljene prema procjenama za 2018. i kretanju prirodnog prirasta može se zaključiti da će Hrvatska 2019. završiti s najviše četiri milijuna i 70 tisuća stanovnika. Prije deset godina u Hrvatskoj je živjelo više od četiri milijuna i 305 tisuća ljudi.
U Hrvatskoj se broj stanovnika u deset godina smanjio za dvije Rijeke
Kako piše Novi list, 'nestao' je grad koji je veći od svih hrvatskih gradova osim Zagreba, u Hrvatskoj se broj stanovnika u deset godina smanjio za dvije Rijeke, jer prema procjenama DZS-a u Rijeci živi oko 117 tisuća stanovnika. I to govore službene brojke, dok se većina onih koji se bave demografijom slaže oko toga da je pad broja stanovnika i veći nego što to pokazuju službene statistike.
Osim što se smanjuje broj stanovnika, Hrvatska je i sve starija. Prosječna starost hrvatskog stanovništva je već na početku 2019. godine bila 43,4 godine, dok je u 2010. godinu Hrvatska ušla sa stanovnicima koju su u prosjeku bili stari 41,1 godinu. Udio stanovništva starijeg od 65 godina premašio je udio mlađih od 19 godina još na početku desetljeća, u vrijeme popisa iz 2011. godine, i taj se jaz samo povećava, pa nije čudo da je Hrvatska u deset godina dobila i 67 tisuća novih umirovljenika. Njih je krajem studenoga bilo 1.240.872. Po broju zaposlenih teže je govoriti kroz posljednjih deset godina, jer se metodologija mijenjala iz godine u godinu.
S druge strane, sve više je ljudi koji po bilo kojoj osnovi uplaćuju doprinose za mirovinsko osiguranje, iz čega se financira otplata mirovina. Hrvatska je tako na početku desetljeća, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje imala milijun i 530 tisuća osiguranika, dok ih je sada 36 tisuća više. Više se povećao broj onih koji primaju mirovinu nego onih koji uplaćuju za isplatu tih mirovina. Na početku desetljeća na sto umirovljenika Hrvatska je imala 128 zaposlenih dok sada na sto umirovljenika ima 126 zaposlenih. Istovremeno se broj nezaposlenih smanjio s oko 300 tisuća na 130 tisuća.
Naravno, mijenja se i struktura zaposlenih. U deset godina nestalo je svako deseto mjesto u prerađivačkoj industriji, a za 50 posto povećao se broj zaposlenih koji su vezani za turizam. Doprinos industrije BDP-u pada, dok udio turizma sve više raste. Glavni su trendovi na kojima je Hrvatska u proteklom desetljeću pola tog vremena provela boreći se za izlazak iz krize, nakon što je to svim ostalim zemljama Europske unije uspjelo u puno manje vremena. Hrvatska je po kupovnoj moći svoga stanovništva zacementirana na pretposljednjem mjestu među članicama Unije.
'Zašto Hrvatska nije napredovala? Ostali smo isti'
Hrvatska nije iskoristila posljednjih deset godina približiti se Uniji, a u tome se slaže i ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.
"Nije bilo konvergencije i to ne samo posljednjih deset godina, nego posljednjih 12 godina. Hrvatska je na 63 posto prosjeka Unije gdje je bila i 2008. godine, iako smo prema svim očekivanjima ali i uvjetima trebali napredovati. Hrvatska je dobila priliku za pretpristupne i pristupne fondove Unije, ušla je u Uniju i prema primjeru svih ostalih zemlja morala je napredovati. Sada je od tog ulaska prošlo sedam godina, ali mi smo morali konvergirati prema Uniji, morali smo se približiti prosjeku, ali nismo. Ostali smo isti", kaže Lovrinčević za Novi list.
Ekonomskih razloga za to da Hrvatska ne napreduje, ističe Lovrinčević, nije bilo, okvir je isti – EU, a taj novac znači više novca. Dodaje da nije bilo ni potresa na tržištu energenata i uz to Hrvatska je imala turizam, na što se nisu baš mogle osloniti sve tranzicijske zemlje.
'Problem je u našem društvu. Naučili smo da možemo preživjeti bez proizvodnje'
"Razlog za našu stagnaciju je u našem društvu. Razlozi su naši domaći, prvenstveno sustav upravljanja i napredovanja na svim razinama, koji je Hrvatsku zaustavio da ostvari svoje mogućnosti. Hrvatska je i taj razmak s unijom u prijašnjim godinama održavala zahvaljujući zaduženju, i to uz visoke troškove, ali su se osim uvjeta zaduženja promijenili i izvori financiranja, pa su to sada E fondovi, turistička renta, odnosno prihodi i doznake iseljenih građana. Sva ta tri izvora znače manje zaduženje, zamislite da sada plaćamo kamatu od šest ili sedam posto na dug koji se približio 300 milijardi kuna. Sva ta tri izvora sada se čine dugotrajnim, Hrvatska je članica Unije i novac iz fondova će dolaziti, ako ga bude i manje, naši ljudi iz inozemstva će novac slati dok god budu imali rodbinu u Hrvatskoj, trošit će ga dok god budu dolazili u Hrvatsku, a i Jadrana će tu biti još stoljećima. No, nijedan od tih izvora zapravo ne ovisi o nama, na svakog od njih mogu utjecati vanjske prilike", napominje Lovrinčević.
Hrvatska je, dodaje Lovrinčević naučila da može preživjeti, a da ne mora proizvoditi, da ne mora tehnološki napredovati. Posljedica je to da Hrvatska sve više zaostaje u tehnologiji i kad je u pitanju prerađivačka industrija i poljoprivreda i u tim se segmentima Hrvatska zapravo odmiče od prosjeka EU-a više nego što je za njim zaostajala prije deset godina.
Rezultat je ubrzana urbanizacija, odnosno koncentracija stanovništva u gradovima, posebice velikim i napuštanje prostora, što se u posljednjem desetljeću najbolje vidi na primjeru Slavonije.
"Izvori financiranja čiji temelj nije u proizvodnji u napretku, naučili su nas da se i bez toga, proizvodnje može preživjeti. Oni koji nisu mogli ili željeli tako živjeti, koji su htjeli da se društvo mijenja i napreduje otišli su jer im se to negdje drugdje nudi. Tako da nam se dogodila tehnološka i demografska erozija. Sada, kad smo shvatili da se može živjeti bez proizvodnje moramo osvijestiti da ovaj naš prostor, da Hrvatska, može funkcionirati i bez Hrvata. U sljedećih deset do 15 godina u Hrvatskoj će se dogoditi novi snažan val privatizacije. Postoje investitori koji sigurno imaju ideju kako prostor na kojem se nalazi Hrvatska učiniti ekonomski isplativim, ako već mi to nismo htjeli ili znali. Hrvatska će sigurno biti europska ekonomska regija, ali je pitanje hoće li biti nacionalni prostor", upozorava Lovrinčević.
'Ako nije velika nužda, ljudi se teško pokreću'
Na pitanje može li i kako Hrvatska zaustaviti taj trend odgovara da je to teško, jer nam sadašnja situacija, zahvaljujući položajnoj renti i doznakama iz inozemstva, omogućava preživljavanje, a onda se ljudi ako nije velika nužda teško pokreću.
"Više nije tako jednostavno preuzimati ni nove tehnologije sve da se na to i odlučimo, jer su ljudi koji su imali ta znanja, koji su imali ta iskustva ili otišli vani ili su njihove vještine zamrle jer su nestale tvrtke u kojima su radili. Pa pogledajte situaciju s Đurom Đakovićem, s tom tvrtkom će nestati još jedna industrija, brojna znanja, a nitko se ne uzbuđuje. Veća je strka od koncesije za nekoliko stotina metara plaže, jer ljudi u Hrvatskoj znaju da je to ono što donosi dohodak i novac za život", navodi Lovrinčević.
Uvjeren je da će u Hrvatskoj ubuduće stanovništvo sve više živjeti od usluga, ali da će postojati i pojedine tvrtke, koje će biti izuzeci, a koje će u informatici inozemstvu moći prodavati svoja znanja i rješenja.
"No, ti će ljudi uglavnom dobro poslovati zahvaljujući samo sebi, a ne sustavu, jer će nuditi digitalna rješenja za pojedine usluge ili će se držati industrije zabave poput videoigrica. To ne znači da će Hrvatska uhvatiti tehnološki priključak, kad je primjerice robotizacija u pitanju. Hrvatska neće propasti, ali na ovaj način neće ni uspjeti, neće napredovati", Lovrinčevićeva je prognoza za sljedeće desetljeće, piše Novi list.
