U prošlosti je bilo događaja čije dalekosežne i tragične posljedice u trenutku kada su se dogodili nitko nije mogao predvidjeti. Tako vjerojatno oni koji su 28. lipna 1914. živjeli u okolici belgijskog grada Ypresa ili na turskom poluotoku Galipolju nisu ni slutili da će događaj koji se toga dana dogodio u Sarajevu godinama kasnije utjecati ne samo na njihove nego i na živote desetaka milijuna ljudi širom svijeta. Kao što vjerojatno 7. studenoga 1917. radnici na kubanskim plantažama šećerne trske ili kineski ribari nisu ni sanjali da će revolucija započeta toga dana u ruskom Petrogradu utjecati na živote njihovih potomaka nekoliko desetljeća kasnije.
Jedan od događaja, čije posljedice u trenutku kada se dogodio nitko nije mogao predvidjeti, zbio se upravo na današnji dan prije točno devedeset godina. Slom burze na Wall Streetu tog "crnog utorka" 29. listopada 1929. uvest će SAD i brojne zemlje širom svijeta u veliku gospodarsku krizu. Uništena gospodarstva, nekontrolirani rast nezaposlenosti, hiperinflacija, bankrot, gubitak imovine i štednje, propast bankarskih i kreditnih institucija izazvat će ekonomsku, socijalnu, a ubrzo i političku katastrofu. Krivce za stanje u kojem su se našli, milijuni će građana tražiti u slaboj državi, nesposobnim političkim elitama i slabostima demokracije.
Najveća tragedija Europe i svijeta
I dok su Amerikanci "spasitelja" pronašli u autoritarnom, ali nikada diktaturi sklonom Franklinu Delano Rooseveltu, rješenje za koje su se odlučili Nijemci rezultirat će najvećom tragedijom kako za taj tako i mnoge druge europske i svjetske narode. Upravo će velika gospodarska kriza i nemogućnost njemačkih političara da s njezinim posljedicama izađu na kraj postati plodno tlo za eskalaciju nacionalizma, populizma i imperijalizma, koje će svojim likom i djelom na najdrastičniji način utjeloviti Adolf Hitler. Točno deset godina nakon početka krize, ali pod njezinim snažnim utjecajem, svijet je ušao u najkrvaviji i najveći sukob u povijesti čovječanstva.
Osamdeset godina nakon sloma njujorške burze svijet se, 2008., ponovo našao u krizi koja je u ekonomskom i financijskom smislu imala slične posljedice kao i ona s kraja 1920-ih. A te su posljedice i ovaj put zahvatile sve sfere društvenog života, pa i sferu politike. Građani su počeli sumnjati u efikasnost pravne države, dobronamjernost političkih elita i opravdanost demokratskog sustava. Pojavili su se populistički pokreti s često suludim i opasnim idejama, uvjetovanim uglavnom nacionalističkim, a ponekad i rasističkim motivima. Umjesto političara s argumentiranim stavovima počinju se cijeniti vođe koji na argumente odgovaraju lažnim vijestima.
Kriza je te 2008. zahvatila i Hrvatsku. U čemu se ogledaju njezine posljedice desetak godina kasnije? Na jedan od odgovora ukazuje, ili bolje rečeno upozorava, nedavno objavljeno istraživanje u sklopu međunarodnoga projekta pod nazivom "European Values Study".
Vrijeme za uzbunu
U njemu, između ostalog, stoji da u odnosu na 11,5 posto stanovnika Hrvatske iz 1999. koji su smatrali da je "dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore", 2018. to smatra čak 38,6 posto ispitanika. Ili, dok je 1999. svega 5,3 posto građana Hrvatske pozitivnim smatralo rješenje u kojem "vojska vlada državom", prošle godine je takvu opciju pozitivnom ocijenilo njih 20,6 posto, odnosno svaki peti građanin. Ono što dodatno zabrinjava je znatan porast broja naših mladih sugrađana koji podupiru ovakve stavove.
Velike ekonomske, socijalne i političke krize za svako društvo predstavljaju prijetnju, ali i izazov. Neka društva iz njih izađu brže, i to jača i mudrija, a neka, prije svega vlastitom krivicom, nikako ne uspijevaju izaći. Odgovornost je velika i leži doslovno na svakom pojedincu. Možemo zanemarivati signale koji nas okružuju, odmahivati rukom na korupciju i nepotizam, tolerirati bahatost bogatih i moćnih, relativizirati agresivna ponašanja u društvu, smijati se nebuloznim izjavama političara i ne izlaziti na izbore. I onda se jednoga dana, poput sluškinje u njezinoj priči, probuditi u (vojnoj) diktaturi, bez prava na slobodno mišljenje ili djelovanje.
Prema svemu sudeći, vrijeme za uzbunu u Hrvatskoj je odavno prošlo. Na redu su konkretna i svakodnevna djela. U protivnom bi crni utorci, i prije nego nam se čini, mogli postati naša crna svakodnevica.
