A sad - ćevapi diplomacija. Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, bio je ovih dana na Balkanu. S Aleksandrom Vučićem je u Beogradu pekao ćevape, a u Sarajevu ih je jeo s gradonačelnicom.
Onda je na Twitteru objavio obje fotografije i napisao "Ne pitajte me koji su bolji". I osim što je sad Charles prijatelj sa svima, i s Andrejem i Aleksandrom i Draganom i Bakirom i Miloradom - osim što miri Hrvate i Bošnjake, analitičari kažu: "Nije napravio bogznašto".
Boško Picula recimo piše da je na diplomatsko - gastronomskoj turneji na Balkanu više vremena potrošio na degustiranje ćevapa nego dogovore. Pa umjesto da pričamo o tome da se ništa posebno nije dogodilo mi smo odlučili pokušati odgovoriti na Charlesovo i vječno pitanje. Čiji su ćevapi bolji?
U somunu, lepinji, s lukom, ajvarom, kajmakom petice ili desetke. Nismo bili na Baščaršiji, ali jesmo kod Josipa. Ovaj Dubrovčanin pojeo je barem stotinu ćevapa dok nije pronašao najbolje.
"Travnik, Sarajevo, išli smo u Srbiju, sve smo prošli i doveli smo tu sarajevske ćevape. Zašto? Zato što su nam bili najfiniji. Čista junetina, nema začina, nema ničega, i ne padaju teško. Ide čisto meso, malo loja da se može peći i to je to", kaže Josip Matijević, vlasnik restorana.
I nije važna samo receptura, ćevapi moraju biti u somunu kako bi pustili sos, inače, to nije to. O njima sve zna Ivka. Rodom je iz Travnika, ćevapa se navrtila i nisu joj dosadili.
"Razlika je između Banjalučkih, Sarajevskih i Leskovačkih ćevapa je u obliku, po okusu baš i ne znam. Prije sam radila banjalučke, oni su drugačiji zbog tih pločica, zalijepljeni su, naši su pojedinačni. Naši su najbolji, sarajevski naravno", kaže kroz smijeh kuharica Ivka.
Na zagrebačku čaršiju navrate i stranci.
Na pitanje što stranci kažu kad probaju njegove sarajevske ćevape, Josip Matijević odgovara:
"Da su napokon u Hrvatskoj nešto dobro jeli. Ja jedem sve ćevape, ovisi i u kojem ste ambijentu. Kada dođem u Beograd, jedem Leskovačke."
Kao da nam ćevapa već nije bilo dosta - morali smo probati još.
Zoran Labus, vlasnik restorana poslužio nam je klasične ćevape, šopsku salatu i lepinju.
"To je klasičan srpski roštilj, sastav je vrlo jednostavan - friška junetina, prednja četvrt i malo soli. To je to", kazuje nam Zoran Labus.
I tako već 20 godina. Uvijek isti obiteljski recept. Srpski roštilj prvi put su Zagrebu ponudili 1984. Njegove ćevape jeli su političari, predsjednici vlade, glumci i pjevači.
"Živimo u gradu, ćevapi se doma ne spremaju, ćevapi na tavici nisu isto što i ćevapi na drvenom ugljenu. Tako da je to po meni jelo za ljude koji žive u gradu", kaže Zoran Labus pa dodaje da ih ne može jesti baš svaki dan.
"Zasitiš se nakon cijelog dana uz roštilj, uz taj miris i onda sam sebi smrdiš po tom roštilju", iskreno će Labus.
Ne znamo je li Charles Michel mirisao na sarajevski i srpski roštilj pri povratku u Bruxelles, ali na naš nije. Jer mi smo ga prije dvije godine odveli u HNK. Tada ih još nismo imali, pa ih Charles Michel nije mogao probati, ali sada imamo - hrvatske ćevape sa zagrebačke Kajzerice.
"Poslužio sam vam mljevenike. To su jedna hrvatska inačica ćevapa iako zapravo nisu pravi ćevapi. Smislio sam novu smjesu, smjesa je 70 posto juneći vrat, 30 posto svinjski but, ja sam ih malo zamastio sa svinjskim butom", kaže Domagoj Delač, vlasnik restorana.
Nema ajvara, nema kajmaka. Zagrebački ćevapi služe se uz francusku, salatu od luka i pomfrit. O njima se pisalo u Srbiji, BiH, u nekom trenutku, kaže Domagoj, spominjao ih je i Vučić.
"Dolazili su iz Travnika, Sarajeva, Banja Luke koji je znao sve o onome što radim. To je izazvalo veliku reakciju, ljudi su puno o tome pričali. Pa svi su rekli da im se sviđa, pa eto", kaže Domagoj Delač.
Dakle dragi Charles. mi ti nakon svega nemamo odgovor na pitanje koji su bolji, ali ako želiš imati baš cijelu lepezu okusa ćevapa iz regije - sad znaš da postoje i zagrebački.
