Svake godine, krajem šestog, ista priča – ministar financija moli boga da nas turizam spasi, ministar turizma najavljuje milijardu turista, a turistički djelatnici gledaju prema okuci na ulazu u grad i ispaljuju na mozak: "Di su više, tribali su već doć!"
Sjedim na Džekijevom brodu i čitam mu citat iz novina: "Ako se nastavi usporavanje prihoda u proračunu, u što vjeruje većina ekonomista, Hrvatskoj ozbiljno prijeti pad kreditnog rejtinga već na početku rujna. U ovom trenutku može nas spasiti jedino turistička sezona..."
"Je, je, baci oko na most", kaže Džeki ne dižući pogled s formulara.
Džeki je buker, puni vlasnicima tri broda za izlete, a kako svakodnevno punjenje tri broda nije mačji kašalj, uzeo je još dva bukera da rade za njega. Sad za isplatit im dvjesto, tristo kuna dnevno, mora ispuniti sedamsto šezdeset i osam formulara. Uronio je u formulare ima ura i još ne diže pogled. Frka je od porezne. Linićeva laka konjica harači po obali.
Jebali te brojčani pokazatelji
Džeki psuje roneći po formularima, a ja blesim u most kao da sam iz kreditne agencije. Most je u ovom idiličnom pomorskom gradiću jedino mjerilo uspjeha sezone. Ako je na njemu prometni zastoj, sezona je obećavajuća, ako ga prođeš bez kočenja, nema nam spasa. U svakom drugom kafiću vidiš turističkog djelatnika kako cucla sokić, briše znoj, ispunjava formulare i pilji u most, sve čekajući taj prvi zastoj. Obično se dogodi krajem šestog, sad mu je negdi vrime, ali jok – na mostu nema ni pasa.
"Ali svi brojčani pokazatelji su dobri", nastavljam ja, "ona njemačka agencija TUI kaže da se nećemo moć obranit od Švaba".
"Je li vidiš most, jebate brojčani pokazatelj?!", ispaljuje Džeki.
"Možda im je žega u ovu uru, možda će tek početkom sedmog..."
"A možda su u šumi", kaže Džeki i nastavi roniti po formularima. Onda uzme jedan papir i ispali: "Stari, ovo nije normalno!"
"Šta je sad?"
"Dopis iz Grada. Da mi ne smiju bukeri operirat po gradu nego samo u krugu broda jer da se agencije bune! Normalno, najlakše je sidit u kancelariji i čekat da oni dođu tebi!"
"Pa šta 'š sad?!"
"A ništa, sutra opet do Gradske uprave derat se na pročelnika! I opet izgubit pola dana!"
Ako ližu, ništa
Nastavljamo sjediti na brodu, on čekat turiste, ja Godota. U zadnju uru i po, nije ih deset prošlo.
"Stari, ima ih oko Splita jedno sto iljada manje nego lani u ovo vrime", kaže Džeki.
"Odakle ti ta brojka?"
"Onako, odoka."
U tom trenutka mu iza leđa dolazi obitelj sa sladoledima. Turisti.
"Džeki, evo ti ih."
Džeki se okrene.
"Ništa od ovih. Čim ližu sladoled, neće na izlet."
Kako znaš?
"Viruj mi! Ne znan kako, ne znan zašto, ali ako ližu sladoled, neće na izlet. To je tako i jebaji ga."
Obitelj zastane pored broda, Džeki se ušprehava s njima, melje, mulja, hvali izlet kao najbolji rutu u regiji, iako je samo do Šolte, a Šoltu pak kao jedan od najzanimljivijih dalmatinskih otoka. Ovi se samo zahvalili i otišli.
"Šta san ti reka?"
Sjebat će nas Evropsko prvenstvo
Čepimo tako na zvizdanu još uru-dvi, Džeki prodao izlet petorici Engleza, ali tek kad im je obećao gajbu pive gratis, pa krećemo do Mate pojest picu i pogledat utakmicu Njemačka – Grčka.
Mate je zavrtio dobar posao s picama, ali tek kad je marketinšku strategiju bacio na količinu, pa pice na češkom počeo reklamirati kao najveće u Dalmaciji i pola litre točenog prodavati za deset kuna. I on ispunjava formulare u strahu od Linića, svako malo dižući pogled prema mostu. Palo je sunce pa ima nešto auta na mostu, ali još uvijek svi prolaze bez zaustavljanja.
"Sjebat će nas ovo Evropsko prvenstvo", kaže Mate umjesto pozdrava.
"Ma neće", ja i dalje s pozitivom, "kažu agencije da se Prvenstvo i Olimpijada neće puno odrazit na sezonu".
"Pogledaj most, jebale te agencije!", ispaljuje Mate. "Pazi, Česi i Nijemci su nam glavni gosti, a Poljska i Ukrajina su im na pljunit. Još će Švabe do finala. Po mojoj procjeni, ima jedno sto pedeset iljada turista manje nego prošle godine u ovo vrime."
"Onako, odoka?", kažem.
"Viruj mi."
"Znači, navijamo za Grke."
"Normalno! Šta ćete pit?!"
Pipi
"Pipi", kažem više iz zajebancije, a Mate ispod šanka izvadi Pipi u zelenoj boci i da mi.
"Čekaj, imaš Pipi?", gledam bocu kao da sam duha ugledao.
"Ima, ako ti ne smeta zelena boca."
"A propast Dalmacijavina?"
"Ne znan kako, ali ima. Jedni kažu da se puni u Hercegovini, drugi da radnici zadnjim snagama proizvode pet iljada boca dnevno. Uglavnom, ima, samo je, eto, u zelenoj boci."
"Jebote, ovako smo nekad travu rješavali – ima je, nema, a ako ima, ne znaš priko koga je došla."
"Jebiga", kaže Mate.
Otpijem gutljaj Pipija i fakat – original.
"Daj mi odma pet komada."
"I meni isto", kaže Džeki.
"Brale, sad ćemo se ubit od Pipija!", govori Mate, donosi gajbu Pipija, stavlja je u frižider.
S Pipijem u ruci gledamo Nijemce i Grke. Atmosfera kao da je Hajduk u Ligi prvaka. Preciznije, kao na burzi – svaki njemački napad može značit gol, on ostanak Nijemaca u Poljskoj i Ukrajini, to pak izostanak prometne gužve na mostu, a to na kraju pad prometa u piceriji i manje izleta do Šolte, to pad gospodarske aktivnosti, manje poreze i eto ti začas pada kreditnog rejtinga. Grci, naravno, spektakularno izgubili.
Ostajemo u depresiji, svaki sa svojim Pipijem.
Jebeš i lito, i sezonu, i ovakvi život! Cila godina ti ovisi o grčkoj obrani.
I o tomu jesi dobro ispunija formular.
A i Pipiju su ovo zadnji dani.
