Dvadeset devetog travnja 2007. u 63. godini preminuo je prvi predsjednik SDP-a i bivši premijer Ivica Račan. Njegov se život ugasio na bolesničkoj postelji KBC-a Zagreb, gdje je boravio nekoliko mjeseci nakon što su liječnici otkrili da bolove u ramenu ne uzrokuje sindrom "smrznutog ramena" već maligni tumor.
Predosjećajući svoj kraj, Račan je 11. travnja podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a, čije se vodstvo u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog prisjetilo njegova lika i djela. Na komemorativnom skupu su, uz druge visoke uzvanike, bili sadašnji predsjednik stranke Peđa Grbin, bivši predsjednici države Stjepan Mesić i Ivo Josipović te sadašnji predsjednik Republike i Račanov nasljednik u stranci, Zoran Milanović.
"Bio je čovjek čvrstog kova. Moj prvi razgovor s Račanom je bio u Bruxellesu u jedno malo boljoj menzi, nakon što je držao prvi govor pred Vijećem NATO-a. To su prve rečenice koje sam s njim izmijenio u četiri oka. Prije ga nisam poznavao, nisam bio političar. Bio sam službenik, diplomat i tada mi je govorio da je u Londonu kupio zajedno s Dijanom nekakav blejzer, to su oni šminkerski sakoi, da ga je platio određeni broj funti i to je pričao s takvim sramom i neugodom i rekao je da ne zna kada će ga obući. Kako čovjeka nisam poznavao, kako dojam iz medija zapravo ne znači ništa, mislio sam si: 'Je l' ovaj tip iskren ili misli šarmirati, zavitlati?' Nismo se mi puno družili nakon toga. On je rano umro, otišao je teško. Bio je 'good guy", prenosi riječi iz Milanovićeva govora Večernji.
Rođen u zarobljeništvu
Ivica Račan je rođen 24. veljače 1944. u njemačkom gradu Ebersbachu. Njegov otac Ivan, inače poliglot, anarhist i član internacionalnih brigada bio je sudski tumač u tamošnjem zarobljeničkom logoru. Račanovu majku, Mariju Draženović, nacisti su uhitili u ličkom selu Križpolje i prebacili je u Ebersbach, gdje je upoznala svog budućeg supruga Ivana. Iz logora ju je zbog visoke trudnoće izvukla jedna Njemica kod koje je kasnije radila kućanske i poljoprivredne poslove. Nakon što se Ivica rodio, Njemica je njega i majku poslala svojoj sestri u Dresden, gdje su preživjeli savezničko bombardiranje grada. Proveli su četiri dana u podrumu, prije nego što su ih pronašli. Oca Ivana su iz logora oslobodili Amerikanci.
Nakon završetka rata Marija i Ivan su se ponovno sreli. Neko su vrijeme živjeli u Bratislavi, a potom se vratili u Hrvatsku. Ivanov otac je imao farmu u Švicarskoj, pa su ga domaće vlasti zadužile da osniva poljoprivredne škole i peradarske farme, zbog čega se obitelj često selila, najprije u Božjakovinu, potom u Kutjevo, a zatim i u Slavonski Brod. Ondje su dobili kućicu na farmi koja je nedugo zatim postala smetlište.
Turbulentna politička karijera
Ivica je u školi bio osrednji đak. Nakon srednje škole htio se upisati na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, jer je maštao o tome da postane glumac. No, nije prošao na prijemnom ispitu pa je upisao Pravni fakultet. U Savez komunista učlanio se 1959., a 1967. se zaposlio kao znanstveni suradnik u Institutu za društvena istraživanja. Diplomirao je 1970., a tada je u zagrebačkoj općini Centar bio zadužen za ideološki rad pri Savezu komunista. Nakon sloma Hrvatskog proljeća kooptiran je u Gradski komitet Zagreba a potom u Izvršni komitet SK Hrvatske. U predsjedništvo CKSKH prelazi 1978. Od 1982. je bio direktor političke škole u Kumrovcu, a od 1986. do 1989. član Predsjedništva CKSKJ. Sredinom prosinca 1989. izabran je za predsjednika CKSKH.
Nedugo zatim objavljeno je kako će se u Hrvatskoj provesti prvi višestranački izbori. Bio je šef hrvatskog izaslanstva na 14. kongresu SKJ, gdje se otvoreno sukobio sa Slobodanom Miloševićem i, nakon što su Slovenci napustili kongres, poručio da "mi (SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca". Potom je i on s hrvatskim izaslanstvom napustio kongres.
Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore HDZ je nazvao "strankom opasnih namjera". Nakon drugog kruga izbora, SKH je dobio 35 posto glasova, odnosno oko 75 zastupničkih mandata. Nakon izbora, SKH je preimenovao u Stranku demokratskih promjena, a 1991. i u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Prilikom izglasavanja Deklaracije o neovisnosti i suverenosti Hrvatske, 25. lipnja 1991., svi SDP-ovci su napustili Sabor. To ih je umalo koštalo izbornog debakla, jer su 1992. dobili jedva pet posto glasova. Uz blagoslov Franje Tuđmana, morali su prepustiti zgradu donedavnog CKSKH, popularnu "kockicu" državi te su preseljeni na Iblerov trg.
Prva vlast SDP-a
Otada je postupno jačao stranku, da bi pobijedio na prvim izborima nakon Tuđmanove smrti, 3. siječnja 2000., u koaliciji s još pet stranaka. Politički dogovori priskrbili su mu mjesto premijera. Tadašnju vladavinu SDP-a obilježio je početak suradnje s Haškim sudom i izručenje prvih generala te izgradnja većeg dijela autoceste Zagreb-Split. Nakon poraza na izborima 2003., ostao je saborski zastupnik, a kasnije je postao i predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom. Krajem siječnja 2007. obznanio je da napušta politiku zbog bolesti.
S prvom suprugom Agatom Račan imao je dva sina, Zorana i Ivana. Druga supruga Jelena Nenadić bila je knjižničarka u političkoj školi, a treća supruga bila je profesorica sociologije na Sveučilištu Ohio, Dijana Pleština. S njom je bio u braku od 1993. Hobi mu je bio slikanje.
