Crnogorac porijeklom iz Nikšića, makar rođen u makedonskom Bitolju, kao igrač nastupao je za Crvenu zvezdu, no daleko veći trag je ostavio kao njen trener.
Sa Crvenom zvezdom Miljan Miljanić (1966-1974) je osvojio četiri naslova prvaka i tri kupa. Već u doba treniranja ipak favorizirane Crvene zvezde pokazao se u medijskom prostoru bivše Jugoslavije kao demagog koji je nogomet objašnjavao često nerazumnim rječnikom, no njegova probitačnost i upornost držala su ga na vrhu tadašnje nogometne sante.
Postavljen je za izbornika reprezentacije Jugoslavije koja je tek kroz dodatne kvalifikacije protiv Španjolske, golom Katalinskog, otišla na svjetsku smotru u SR Njemačkoj 1974. Godine.
Od reprezentacije Jugoslavije se na tom prvenstvu mnogo očekivalo, među 22 igrača za SP pozvani su, međutim, neki igrači koji doista nisu zaslužili poziv, poput Pavlovića i Dojčinovskog iz Crvene zvezde. Kasnije je Miljanić znao biti optužen da je time pomagao Crvenoj zvezdi da lakše proda dotičnu dvojicu igrača koji su napunili 28 godina i tako su prema tadašnjim pravilima stekli pravno za odlazak u inozemni klub.
Mnogi danas tvrde da je tim potezom Miljanić narušio atmosferu unutar reprezentacija koja je ipak brojila izvanserjiske igrače, poput Marića, Buljana, Hadžiabdića, Oblaka, Katalinskog, Bogićevića, Bajevića, Šurjaka, Džajića...
U najavi prvenstva Miljanić je prštao optimizmom, najavljivao je napadački nogomet i daleki plasman. Bio je posebno raspoložen i govorio je pred novinarima silne podatke o suparničkim igračima. Pokazivao je silnu upućenost o suparnicima, mnogi su mu zamjerali kako o svojim igračima ne zna ni upola toliko.
U prvoj utakmici cijelog prvenstva, protiv svjetskog prvaka Brazila Miljanićeva jugoslavenska reprezentacija je dobro izgledala, u dobrom dijelu bila i bolja od Brazilaca koji očito nisu mogli nadomjestiti odlazak Pelea, a njegova zamjena Rivelino bio je daleko od najboljih dana. Jugoslavija je čak imala više šansi, Oblak je pogodio stativu, na kraju je završilo 0:0.
Miljan Miljanić je sjao od sreće i dalje je tvrdio kako "Brazilci nisu mogli ništa jer je on sve znao o njima". U drugoj utakmici prvenstva Jugoslavija je pobijedila autsajder Zair čak sa 9:0, a pet pogodaka postigao je pričuvni napadač Dušan Bajević. Zavladala je euforija, od nje nije mogao pobjeći ni Miljanić. Najavljivao je zadnju utakmicu u skupini protiv Škotske kao lagani posao, Jugoslaviji je za prolazak dalje bio dovoljan i bod. No, Škoti su poveli, a pred kraj utakmice Karasi je spasio plasman u sljedeći krug.
Tada su se reprezentacije plasirale u nove skupine, Jugoslaviju je tada zapala skupina s Poljskom, Njemačkom i Švedskom. Mnogi su mislili da je pitanje plasmana u polufinale, osvajanje drugog mjesta u novoj skupini, sigurna stvar. No, igrači su se posvađali najprije međusobno zbog nošenja kopački, savez je imao potpisan ugovor s jednom tvrtkom koja proizvodi kopačke, a igrači su imali ugovore s drugom. K tome, Savez igračima nije isplatio premije za uspjehe u prvome krugu, kao što nisu dobili ni kolor televizore koji su im bili obećani. Atmosfera je naglo pala, što je rezultiralo s tri identična 1:2 poraza protiv Zapadne Njemačke, Poljske i Švedske. Miljanić je u javnosti ocijenjen kao glavni krivac, ubrzo je smijenjen.
No, poslije se saznalo,, Miljanić je već imao potpisan ugovor s madridskom Realom gdje je otišao na sljedeće tri godine. Osvojio je s Realom dva naslova prvaka. Zanimljivo jest da je na početku svog mandata u Realu Miljanić pozvao na Santiago Bernabeu - zagrebački Dinamo. Real je s Breitnerom i Netzerom, Nijemcima koji su netom osvojili naslov svjetskog prvaka dočekao Dinamo i bio poražen 4:3.
Novi mandat kao izbornik Jugoslavije Miljanić je dobio 1979. Godine. Uspješno je proveo Jugoslaviju kroz kvalifikacije. Na Svjetsko prvenstvo je isto doveo jaku momčad, a tijekom pripremama Miljanić se hvalio, isto kao i prije osam godina, kako "zna napamet sve podatke o svakom suparničkom igraču". Mediji su mu se znali ismijavati tvrdeći da zna podatak o broju kopačke svakog Španjolca, Irca ili nogometaša iz Hondurasa koji su bili suparnici Jugoslavije u prvom krugu svjetske smotre u Španjolskoj 1982. Godine.
Pripreme su bile duge i naporne i čak se požalio Zlatko Vujović, najspremniji igrač te reprezentacije. "Trenirali smo preteško, prejakim intenzitetom, na prvenstvo smo jednostavno došli preumorni". U prvoj utakmici protiv Sjeverne Irske Miljanićeva momčad odigrala je slabih 0:0. Bilo je to veliko iznenađenje, Miljanićevi igrači jedva da su zapucali na gol. Irski novinari, pak, pisali su da je njihova momčad bila bolja od trenera koji "za svakog njihovog igrača zna koji broj kopačke oblači". Tako su se sprdali s Miljanićevim poznavanjem suparnika.
No, u drugoj utakmici Jugoslavija je bila dobra, ali ipak je poražena protiv domaćina Španjolske izmišljenim jedanaestercem. Zajec je napravio prekršaj nad Lopez Ufarteom metar izvan kaznenog prostora, no Sorensen je dosudio najstrožu kaznu koju je isti igrač promašio. No, Sorensen je zbog pomicanja vratara Pantelića kazneni udarac ponovio, u tom drugom izvođenju uspješan je bio Juanito kojeg je Ufarte zamolio da preuzme odgovornost.
Naposljetku, za plasman u drugi krug u zadnjem kolu trebala je Jugoslaviji pobjeda protiv Hondurasa s najmanje dva gola razlike. Jer je Sjeverna Irska u zadnjem kolu skupine iznenađujuće pobijedila Španjolsku 1:0. No, protiv Hondurasa Jugoslavija je vođena Miljanićem izgledala jako loše, zapravo nikad lošije. Honduras je čak u jednom dijelu utakmice bio i bolji, bilo je nevjerojatno kako „loše mogu igrati jugoslavenske zvijezde“, govorio je španjolski komentator. Miljanićeva momčad došla je do tek jednog pogotka i to tek u zadnjoj minuti iz jedanaesterca.
Nakon prodora rezerviste Miloša Šestića koji je izborio kazneni udarac, Petrović je bio realizator. Jugoslavija je tako ispala već u prvom krugu, a Miljanić je podnio ostavku. No, poslije se saznalo za slučaj identičan kao i na SP u Njemačkoj, igrali su se pobunili već na prvenstvu što nisu za uspješno odrađene kvalifikacije dobili premije u devizama, kako je bilo obećano.
Zapanjujuće je bilo i to da se iznova pojavila afera zbog kopački, savez je imao dogovor s jednom firmom, igrači su svaki ponaosob htjeli nositi proizvode druge firme. Na kraju su neki igrači imali oblijepljene kopačke ljepljivim trakama kako se ne bi vidio proizvođač.
Kasnije je Miljanić priznao svoju krivicu, napose što na SP u Španjolskoj nije vodio neke Dinamove igrače iz čuvene generacije iste godine koja je osvojila naslov prvaka. Na prvenstvo je pozvao tek Deverića iz Dinama, ali je zaobišao u životnoj formi Kranjčara i Cerina. „Imao sam svoju koncepciju koja se nije pokazala uspješnom, možda bi s tim igračima momčad bila bolje“, rekao je.
Čudnovato je, zaista, bilo da iz te generacije Dinama niti jedan igrač nije bio niti blizu prvoj postavi jugoslavenske reprezentacije, uostalom i Deverić je bio na toj svjetskoj smotri tek kao turist.
Miljanić je nakon ostavke ipak ostao blizak strukturama koje su vodili Jugoslavenski nogometni savez u Beogradu. Kada danas pitate većinu naših igrača iz tog doba kakav je bio čovjek malotko će vam odgovoriti da je Miljanić bio loš.
Naprotiv, Ivan Gudelj pažljivo bira riječi o Miljaniću: "Miljanić se brinuo za mene i kada sam počeo igrati u reprezentaciji, ali i kada me zadesila teška bolest koja mi je prekinula karijeru, hepatitis. O njemu ne mogu reći niti jednu lošu riječ".
Ivica Šurjak koji je često bio kapetan jugoslavenske reprezentacije pod Miljanićevim mandatom tvrdi: "Bio je sustavan, ponekad i pretjerano, no ne mislim da nije volio Hrvate, naprotiv", veli Šurjak.
Malo ljudi zna da se Miljanić svojim vezama i ugledom borio za rehabilitaciju Zvonimira Bobana koji je zadobio suspenziju zbog nasrtaja na policajca tijekom nereda prije nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu 13. svibnja 1990. godine. Bobanu je kazna naglo smanjena na Miljanićevo inzistiranje i čak je Zvone uvršten još jednom u jugoslavensku reprezentaciju za kvalifikacijsku utakmicu protiv Farskih otoka u Beogradu. Prigodom Bobanovog oproštaja od nogometa jedan od VIP gostiju na maksimirskom stadionu 2005. godine bio je i Miljan Miljanić.
„Trener svih trenera“ Ćiro Blažević o Miljaniću zbori: „Uvijek je bio gospodin, ali zaista mislim – pravi gospodin. Slagali smo se, iako smo imali različite trenerske metode ja sam odmah uvidio njegov moć. Bio je trener madridskog Reala, a znate tko može biti trener Reala? Ne znate? Morate znati tko ne može – Giga u šupi. A Miljanić zaista nije bio bezveznjak već istinski stručnjak i dobar čovjek“, kazao nam je Blažević.
