Ankara se već godinama pokušava nametnuti kao referentna točka za Zapadni Balkan, posebno one zemlje koje su činile bivšu Jugoslaviju. Iako se do 2015. godine ovo nastojanje ograničavalo na one nacije s kojima je Turska imala zajedničke kulturne i vjerske korijene, dakle na Bosnu, Kosovo, Makedoniju i Albaniju, sada je počela graditi sve čvršće veze i sa Srbijom.
Ambiciozan plan Europske unije za Zapadni Balkan
Istodobno, Europska unija ima ambiciozni plan da do 2025. u članstvo primi Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru, Srbiju i Kosovo, što nije dobro prihvaćeno od dijela ostalih zemalja u regiji.
Europsko vijeće, koje se sastaje 28. lipnja ove godine, trebalo bi širom otvoriti vrata pristupnim pregovorima s Tiranom i Skopljem. Ankara nakon toga i dalje ostaje izvan europskih igara, ali ne i izvan borbe za utjecaj u regiji. Upravo ti apetiti Turske, kao i Kine i Rusije, potaknuli su Bruxelles na novi pomak u strategiji za Balkan, koja je službeno lansirana 2003. godine, no nastavljena je prilično nesigurno zbog premišljanja EU-a oko konkretiziranja vlastitih projekata.
Na početku se dobrim činilo i 500 milijuna eura osiguranih u europskim fondovima, no sada bi moglo biti prekasno. Jer dok je EU oklijevao, Turska je radila. Doduše, rezultati robne razmjene i inozemnih investicija ostali su ispod očekivanja, što je za Bruxelles dobra vijest, no što se tiče stvarnog utjecaja Ankare na regiju, u pitanju je segment koji se ne može negirati, navodi u analizi za portal Avvenire.it Marta Ottaviani, talijanska novinarka, stručnjakinja za Tursku, koja je napisala i knjigu o Erdoganu, kao čovjeku koji je promijenio tu zemlju.
Kakav je stvarni utjecaj Turske na Balkanu
Turska je širenje svog utjecaja započela u Bosni i Hercegovini, gdje je više od 40 posto stanovništva čine muslimani, koji su pak već godinama u tinjajućem sukobu s Hrvatima i Srbima, odnosno pravoslavcima i katolicima. Potezi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana većinom su bili usmjereni na postizanje sporazuma o slobodnoj trgovini te osnaženje sustava kreditiranja. No, najvažniji posao ipak je napravljen na kulturnom planu. Od 2004. godine Bosna je domaćin dvama turskim fakultetima te tako stotine turskih studenata nastavu polaze u glavnom gradu BiH, Sarajevu. Tamo ih privlači činjenica što će ta balkanska zemlja, za razliku od njihove domovine, jednog dana ipak ući u Europsku uniju.
Diyanet, tijelo zaduženo za religiozna pitanja u Turskoj, otvorilo je u BiH mnoge vjerske škole. Obnovljeni su mnogi ostaci Otomanskog carstva i neke džamije iznova izgrađene. Zato je sasvim izvjesno da barem dio muslimanske populacije smatra Tursku važnom zemljom, referentnom točkom tog dijela razvoja. Istodobno Srbi i Hrvati smatraju kako je utjecaj Ankare ipak prevelik, te bi mogao dovesti do novih sukoba u budućnosti, umjesto da ih riješi.
Balkan na putu prema EU-u. A gdje je Turska?
Albanija i Kosovo druge su dvije zemlje prema kojima je Turska usmjerila novu fazu svoje balkanske ekspanzije, što je prvotno bilo inicirano željom da podrži njihovu pozitivnu sinergiju na putu prema Europskoj uniji. No, tu su se stvari drugačije razvijale, pa je protekom vremena, postala i čimbenik velikog ekonomskog rasta. Ono što se na početku činilo kao win-win situacija pretvorilo se na strani Ankare u nastojanje za širenjem utjecaja i u tom smislu prigodno revidirane prošlosti.
I od Tirane i od Prištine tražilo se da mijenjaju školske ispite kako bi se u njima ublažila pitanja o otomanskoj dominaciji, a u zamjenu bi dobile prednost u trgovinskoj suradnji i investicijama od Ankare. Naime, upravo je Albanija bila posljednji vilajet, provincija što ju je Otomansko carstvo imalo pod svojom vlašću sve do 1912. godine. I tu se Ankara iskazala posegnuvši za novcem kojim se stipendiralo albanske studente, muslimane koji su željeli studirati teologiju u Turskoj. A financirala je i veliku džamiju u Tirani. Na njenom otvaranju 2015. godine Erdogan je bio osobno nazočan. Objekt vrijedan 30 milijuna eura može primiti 4500 vjernika.
Strah od jačanja islamističkih organizacija
Dio stanovništva strahuje da će uslijed sve većeg utjecaja Turske u Albaniji, ojačati i utjecaj raznih islamističkih organizacija, koje su se već 1990-ih počele širiti zemljom. Strategija Ankare je od 2000. godine postala još agresivnija i to prije svega ona ekonomska, jer su investicije do početka 2018. godine prešle dvije milijarde dolara, te već sada utječe na poslovne veze što su ih s Albanijom tradicionalno u nekim sektorima držale Italija i Grčka.
I na Kosovu, kao i u Bosni, raste utjecaj Turske. Od 2015. godine vidljiv je snažan ulaz turskog kapitala preko brojnih poduzetnika koji su otvorili zemlju. Tu je i Turkish Airlines, turska nacionalna zrakoplovna kompanija koja je za četiri puta povećala broj letova prema Prištini, a liberaliziran je i vizni režim. U slučaju Kosova, Ankara nije optužena samo za želju da zavlada jednim dijelom Zapadnog Balkana, već i zbog navodnog ilegalnog ulaska kapitala u zemlju. Upravo na Kosovu Erdogan će održati jedini predizborni skup u inozemstvu uoči izbora zakazanih za 24. lipnja. Iako je planirao isto to učiniti i Njemačkoj, iz Berlina je dobio odlučno ne.
Opasne izjave turskog predsjednika Erdogana
Od 2016., nakon neuspjelog vojnog udara, Turska je promijenila svoj odnos s Rusijom. Pronašla je određenu novu sinergiju s Moskvom s kojom je počela raditi i na širenju svog utjecaja u Srbiji. Razlog tome je i izbjeglička kriza tijekom koje je Beograd postao jedan od centara na balkanskoj ruti, te je nakon dogovora EU-a i Turske, morao započeti dijalog s Ankarom. Erdogan je spreman uhvatio tu priliku ponudivši se kao medjator u neriješenim pitanjima Srbije s Kosovom i Bosnom. S Bosnom želi postići dogovor o gradnji autoceste koja bi spajala Beograd sa Sarajevom, te o novim ekonomskim perspektivama i ulaganjima.
No, to su stvari što posebno muče državu Zapadnog Balkana koja je već dio Europske unije - Grčku. Atena je već upozorila na agresivnost kojom Turska zauzima pozicije na Balkanskom poluotoku. Erdoganove izjave o ponovnom razmatranju ugovora iz Laussane (miru s Turskom potpisanom 1923. godine op.a.) koji će prestati vrijediti 2023., stota godišnjica turske državnosti i nastavak zategnutih odnosa oko granica mogli bi dovesti jugoistok Europe u klimu od prije Prvog svjetskog rata, i ovoga puta s Ankarom odlučnom da, nakon što se pozicionirala na sjeveru Sirije, to isto učini i na Balkanu, zaključuje analitičarka.
