Jorge ima sreće: njegov otac se odselio u inozemstvo kako bi tamo bio liječnik, tako da je sin dobio dvosobni stan – iako ima "samo" 45 godina. Mnogi drugi odrasli Kubanci mogu samo sanjati o vlastitom stanu, piše Deutsche Welle.
Često i po deset osoba živi u malenim stanovima roditelja, nerijetko tako malenim da više nema mjesta ni za vrata. "U neko davno doba su ljudi dobili od države stan u kojem smiju živjeti, ali onda su se vjenčali i dobili djecu. Onda su se i djeca poženila i poudavala i sama dobila svoju djecu – i sad svi žive u istom kućanstvu", objašnjava Jorge.
Stanarina je 'izrabljivanje radničke klase'
Sve do 2011. godine privatne osobe na Kubi uopće nisu ni mogle kupiti ili unajmiti kuću ili stan. Sve to potječe od sovjetskog socijalističkog modela, objašnjava Michael Zeuske, stručnjak za latinskoameričku povijest. "U revoluciji pod Fidelom Castrom je još 1960. provedena takozvana Reforma Urbana, reforma gradova. U tome je Castro jasno pokazao kako 'izrabljivanjem radničke klase' smatra i da im se iznajmljuju stanovi i da onda moraju plaćati stanarinu", kaže Zeuske. Castro je zato nacionalizirao sve zgrade i stanove je prepustio stanovnicima, uz minimalnu naknadu.
Početkom šezdesetih stanovi su podijeljeni. Generacije su dolazile i prošlo je pola stoljeća, a promijenilo se nije gotovo ništa. Ali postojao je problem: stanovnicima nije bilo dozvoljeno raspolagati stanovima u kojima su živjeli. Prije svega je bila zabranjena kupnja ili prodaja stanova, jer to je bilo protivno ideji ravnopravnosti svih građana. Dozvoljeno je bilo samo naslijediti stan ili ga zamijeniti za stan slične veličine i vrijednosti.
"To je uzrokovalo društvenu podjelu. S jedne strane su tu starci koji su još za vrijeme Reforma Urbana dobili stan i koji još i danas dominiraju čitavom obitelji. S druge strane su mladi koji žive u paklu", kaže profesor Zeuske.
Jedva imaju prostora za privatnost
U takvim nakrcanim stanovima jedva da ima i minimalnog prostora za privatnost, a onda je tu i nadzor "prve generacije" nad svim svojim potomcima - jer tko ima stan, taj ima i moć. Već i to je razlog mnogih slučajeva alkoholizma, a malo koja bračna veza izdrži takav pritisak, tako da je i broj rastava izuzetno visok. Na koncu, objašnjava Zeuske, kada vide da im se san o vlastita četiri zida nikad neće ispuniti, mladim Kubancima ostaje samo jedan izlaz: pobjeći iz zemlje.
Od prošle godine svaki Kubanac ili Kubanka može kupiti svoj stan, ali samo teoretski - jer je gotovo nemoguće sakupiti dovoljno novca. Prosječna plaća je, preračunato, oko 15 eura mjesečno, a za stan ili kuću treba platiti od 4.000 do 15 tisuća eura. Povrh toga dolazi i trošak uređenja stana, jer su u pravilu svi stanovi u ruševnom stanju.
U Kubi se, naravno, grade socijalni stanovi, ali Zeuske tu ne očekuje čudo: "Ne znam koliko to može riješiti problem koji je toliko narastao. I uopće, na Kubi (kao i u mnogim socijalističkim zemljama) se gradnja stanova uvijek beskrajno odugovlačila, jer ne samo da nitko na gradilištu nije baš previše radio, nego se masovno krade građevinski materijal."
