Ustanak prije deset godina trebao je preokrenuti stvari: u veljači 2011. godine, u okviru "Arapskog proljeća", Libijci su izašli na ulice prosvjedujući protiv autoritarnog režima vlastodršca Muammara al-Gadafija. Na vlasti je on bio više 40 godina (još od 1969.), i vladao je zemljom čvrstom rukom. Protest se ubrzo pretvorio u vojni sukob. Dijelovi vojske prebjegli su demonstrantima, drugi su ostali na Gadafijevoj strani, piše DW.
Nasilje je brzo eskaliralo. Ujedinjeni narodi (UN) su 17. ožujka ovlastili međunarodnu zajednicu da poduzme i vojne mjere usmjerene na zaštitu stanovništva - a pružena je i potpora Gadafijevim protivnicima. Samo dva dana kasnije, SAD, Velika Britanija i Francuska započele su zračne napade na Gadafijeve snage, a 31.3. NATO preuzima zapovjedništvo nad tom operacijom.
NATO je svojim zrakoplovstvom pružao podršku oporbenim snagama. Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu 2011., pobunjenici su zauzeli Gadafijev rodni grad Sirte. Oni su 20.10. uhvatili i ubili odbjeglog šefa države. Fotografija napravljena mobitelom koja je obišla svijet pokazala je krvavo lice ubijenog diktatora.
Izgubljene nade
Smrt Gadafija se na početku zapadnim političarima najprije činila kao prilika za novi početak: "Nadamo se da će nakon nekoliko desetljeća diktature ljudi u Libiji sada moći otvoriti novo, mirno i demokratsko poglavlje za svoju zemlju", rekao je tada njemački vanjskih poslova Guido Westerwelle. "Stojimo na strani nove Libije na putu ka boljoj, mirnoj i demokratskoj budućnosti“, rekao je on tada.
Njegove nade nisu se ispunile: nasilje u Libiji nije prestalo i kulminiralo je višegodišnjim građanskim ratom. Iz današnje perspektive, misija NATO-a bila je stoga samo djelomično uspješna. Operacija je sigurno dovela do toga da su izravna kršenja ljudskih prava od strane Gadafijeva režima zaustavljena ili barem umanjena, kaže Thomas Claes, voditelj projekata vezanih uz Libiju u zakladi Friedrich Ebert. U to je vrijeme akcija također skratila neposredni vojni sukob i tako spasila ljudske živote, dodaje Ebert koji radi u uredu ove njemačke zaklade u Tunisu.
"Međutim, dugoročno nismo uspjeli stabilizirati i demokratizirati Libiju. Istodobno, mora se reći da se trenutna destabilizacija zemlje može pratiti unatrag do politike i zločina iz Gadafijevog doba i do mnogo većih razmjera u odnosu na intervenciju NATO-a ", rekao je Claes u intervjuu za DW.
Patnja migranata
I posljednje, ali ne najmanje važno - rat je zahvatio još jednu skupinu ljudi: brojne izbjeglice i migrante, uglavnom iz subsaharske Afrike. Otprilike 600.000-700.000 ih je u Libiji. Mnogi su prvotno planirali ostati u Libiji. Kada je rat završio, tada se očekivalo da se u potencijalno bogatoj zemlji mogu naći dobre mogućnosti za posao - Libija ima ogromne rezerve nafte. Međutim, obzirom na nasilje u toj zemlji, sve veći broj ljudi se seli ili pokušava preseliti u Europu.
Prilikom pokušaja prelaska Sredozemnog mora, libijska obalna straža presrela je brojne ljude i prebacila ih u prihvatne kampove. "Prema mnogim izvješćima, tamo uvijek postoje ozbiljna kršenja ljudskih prava", kaže Thomas Claes. Postoje i drugi kampovi kojima upravlja milicija. "Njihovo nadgledanje od strane organizacija za zaštitu ljudskih prava teško je moguće. Situacija u kojoj su ljudi koji su tamo internirani je vrlo teška. Sveukupno, situacija u kojoj su izbjeglice se pogoršala od početka pandemije."
Politički dogovor u Ženevi
Posljednjih mjeseci pod vodstvom Ujedinjenih naroda bilo je barem moguće nagovoriti lokalne aktere da potpišu sporazum o prekidu vatre - također i zato što su neki od njih sada shvatili da je Libija već dugo poprište međunarodnog spora koji uključuje i vanjske sile kao što su Turska i Rusija. Bez političkog sporazuma zemlja bi se, poput Sirije, mogla potpuno raspasti. Libijski narod također vrši sve veći pritisak na njih.
Početkom veljače strane uključene u konflikt su postigle napredak na konferenciji UN-a: delegati – koji su trebali predstavljati cjelokupno libijsko stanovništvo - izabrali su privremenu libijsku vladu. Najvažniji cilj je sada pripremiti se za parlamentarne izbore zakazane za prosinac 2021. Uz to, do tada bi na snagu trebali stupiti novi Ustav i novi Izborni zakon. Nakon toga bi aktualna vlada trebala podnijeti ostavku.
Ovaj plan u načelu pokazuje pozitivan smjer, kaže Thomas Claes. Međutim, postoji i, kako kaže, niz problema. Novi premijer Abdel-Hamid Dbeibah suočava se s optužbama za korupciju u povjerljivom UN-ovom dokumentu. Optužen je za kupovinu glasova nekih delegata. Sam Dbeibah demantira optužbe. Ako su istinite, ovo samo pojačava dojam da Dbeibah želi ostati na dužnosti i duže od onoga koliko mu traje mandat, smatra Claes.
Konsenzus kleptokracije?
Ono što je sigurno: novi premijer je formirao doslovno široku vladu – ona se sastoji od gotovo 30 ministara i državnih tajnika. Claes je skeptičan oko toga hoće li ona doista biti napredak ili će samo služiti cilju zadovoljavanja interesa što većeg broja parlamentarnih skupina. "I naravno, to se provodi kroz financijska sredstva. Svaka skupina preuzima ministarstvo kako bi se domogla državnih sredstava koja potom distribuira vlastitoj bazi. Čini mi se da je ovaj razvoj događaja vrlo realan u idućim mjesecima ili čak i godinama“, kaže Claes.
Osim toga, Claes ne isključuje mogućnost da bi libijski parlamentarci koji su na dužnosti od 2014. godine također mogli tražiti dopuštenje da zadrže svoje stare mandate do prosinca. Claes: "Dogodili se to, u Libiji bi se mogla razviti jedna vrsta kleptokracije u kojoj je korupcija praktički dio sustava." Čini se da to opravdavaju stabilnost i mir kao glavni prioriteti za budućnost Libije. Ustanak protiv Gadafija i NATO intervencija prije deset godina, naravno, imali su politički ambicioznije ciljeve, dodao je.
