Agencija SENSA, koja je pod vodstvom Mirka Klarina na Haškom sudu detaljno pratila suđenja za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavija, složila je detaljnu kronologiju zvjerskog zločina počinjenog u Srebrenici 1995. godine. Agenciju su hrvatski mediji uglavnom ignorirali, srpski još i više, prije svega jer su neovisno, na temelju potvrđenih izjava i dokaza nepristrano bilježili sve poznato o ratnim zločinima.
Kronologija zbivanja u tjednu početka srpnja 1995. rekonstruirana je na osnovu iskaza svjedoka, dokumenata i drugih dokaza izvedenih na suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Preludij genocida
Ono što se u Srebrenici dogodilo u srpnju 1995. najavljeno je u dva dokumenta usvojena još 1992. a postupno realizirano u godinama koje su slijedile. Skupština Srpske Republike BiH na 14. sjednici održanoj 16. svibnja 1992. usvaja šest strateških ciljeva srpskog naroda. Strateški cilj broj 3 nalaže eliminiranje rijeke "Drine kao granice koja razdvaja srpske države" – Republiku Srbiju i Republiku Srpsku.
General Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), 19. studenoga 1992. potpisuje Direktivu broj 4 kojom definira način ostvarenja trećeg strateškog cilja: "Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da s muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda" u istočnoj Bosni.
Kao rezultat vojnih akcija na realizaciji Direktive broj 4, a u nastojanju da se ostvari strateški cilj broj 3, u zimu 1992/93. desetine tisuća stanovnika etnički očišćenih muslimanskih naselja u dolini rijeke Drine nalazi utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde.
Suočen s galopirajućom humanitarnom katastrofom u srebreničkoj enklavi u kojoj je utočište našlo oko 40.000 izbjeglica, Vijeće sigurnosti UN 16. travnja 1993 usvaja Rezoluciju 819 kojom Srebrenicu proglašava prvom "zaštićenom zonom" u Bosni i Hercegovini.
8. ožujka
Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić 8. ožujka 1995. potpisuje Direktivu broj 7 kojom nalaže "stvaranje uvjeta totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi."
10. srpnja
Zapovjednik Drinskog korpusa VRS izdaje 6. srpnja 1995. naređenje za operaciju "Krivaja ’95" što je kodno ime za napad na Srebrenicu. Kako je izostao ozbiljan otpor, kako Armije BiH tako i Nizozemskog bataljuna u enklavi i NATO zrakoplovstva, Mladićeve snage su 10. srpnja došle nadomak Srebrenice i više im ništa nije sprječavalo ulazak u nebranjenu "zaštićenu zonu".
11. srpnja
Uspaničeno stanovništvo enklave, uglavnom žene, djeca i stariji, traže zaštitu u bazi Nizozemskog bataljuna u Potočarima.
Oko 15.000 muškaraca, vojnika i civila, okuplja se u selima Šušnjari i Jaglići, gdje formiraju kolonu u namjeri da se probiju do Tuzle, na teritorij pod kontrolom Armije BiH.
U poslijepodnevnim satima 11. srpnja general Ratko Mladić trijumfalno ulazi u sablasno praznu Srebrenicu i pred kamerama najavljuje "osvetu Turcima".
Iste večeri u hotelu "Fontana" u Bratuncu Mladić iskaljuje gnjev na komandantu Nizozemskog bataljuna, pukovniku Thomu Karremansu.
Kasnije te večeri Karremans se vraća u hotel "Fontana" s učiteljem Nesibom Mandžićem, nevoljnim predstavnikom 25.000 izbjeglica u Potočarima. Mandžiću i izbjeglicama Mladić nudi da izaberu hoće li "opstati ili nestati".
12. srpnja
Predstavnici izbjeglica iz Potočara - Ćamila Omanović, Ibro Nuhanović i Nesib Mandžić - na novom sastanku u hotelu "Fontana" suočeni su s istom Mladićevom ponudom: da biraju hoće li "opstati ili nestati".
Oko podneva u Potočare stižu prvi autobusi i kamioni za transport izbjeglica na teritorij pod kontrolom Armije BiH. U vozila, međutim, mogu ući samo žene, djeca i starci, dok se muškarci vojnog uzrasta odvode u takozvanu Bijelu kuću prekoputa baze UN. Prije ulaska u kuću, prinuđeni su da odbace osobne stvari i dokumente.
Pripadnici UNPROFOR-a prate prvi konvoj s izbjeglicama do linije razgraničenja, ali im srpske snage oduzimaju vozila, oružje i opremu tako da se u bazu, kako je opisao jedan od njih, vraćaju "u gaćama". Komanda Nizozemskog bataljuna odustaje od daljnjeg praćenja konvoja. Mladić dolazi među izbjeglice u Potočarima, uvjerava ih da im se neće ništa loše dogoditi i da će oni koji žele biti evakuirani. Opominje roditelje da paze da im se djeca ne izgube. Iza Bijele kuće nizozemski vojnici nalaze leševe devetorice ubijenih muškaraca. Nizozemski poručnik snima tijela ubijenih, ali te fotografije nisu nikada viđene: film je, navodno, uništen pri razvijanju u vojnom laboratoriju u Nizozemskoj.
13. srpnja
Nastavlja se deportacija žena i djece iz Potočara, u konvojima bez pratnje UN-a. Kolona koja se probija kroz šume izložena je neprestanoj paljbi iz artiljerije i protuavionskih topova. Srpske snage organiziraju zasjede na trasi kojom prolazi kolona.
Prerušeni opremom otetom od snaga UN-a, srpski vojnici pozivaju ljude iz kolone na predaju. Oni koji su se predali ili su zarobljeni okupljaju se na livadi kod sela Sandići i na nogometnom igralištu u Novoj Kasabi.
Šesnaestorica muškaraca iz kolone, zarobljenih u području Konjević polja, strijeljana su na obali rijeke Jadar. Oko 1000 zarobljenika s livade u Sandićima i drugih mjesta okupljanja prebačeno je u skladište poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje u poslijepodnevnim satima 13. srpnja počinje masakr koji se nastavlja do jutra sljedećeg dana.
Oko 4000 zarobljenika prebačeno je u Bratunac i smješteno u zgradu osnovne škole, hangar, nogometno igralište i druge objekte. Oni za koje nije bilo mjesta u improviziranim zatočeničkim centrima, proveli su noć u autobusima parkiranim u centru Bratunca. Do jutra je u školi, hangaru, igralištu i autobusima ubijeno više desetina zarobljenika.
14. srpnja
Nakon noći provedene u zatočeničkim objektima u Bratuncu i autobusima parkiranim u centru grada, tisuće zatočenika prebacuje se na više lokacija na području općine Zvornik.
Oko 1000 zarobljenika, privremeno zatočenih u školi u Orahovcu, pogubljeno je na obližnjoj livadi pored željezničke pruge. Egzekuciju su preživjela trojica zarobljenika.
Približno 1000 zarobljenika, zatvorenih u osnovnoj školi u Petkovcima, je u noći 14. srpnja 1995. strijeljano na brani obližnjeg akumulacijskog jezera. Preživjela su dvojica.
15. srpnja
Najmanje 500 zarobljenika privremeno zatočenih u osnovnoj školi u Ročeviću izvedeno je na gubilište u šljunčari Kozluk. Šljunčara Kozluk nalazi se na obali rijeke Drine. Nitko nije preživio strijeljanje.
16. srpnja
Od deset sati ujutro do otprilike četiri poslijepodne, između 1000 i 1200 zarobljenika je iz osnovne škole u selu Pilica prebačeno u grupama na Vojnu ekonomiju Branjevo i tu, po kratkom postupku, pogubljeno. Preživjela su trojica zarobljenika. U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 zarobljenika. Nitko nije preživio masakr.
Nepoznati datum nakon 16. srpnja
U blizini mjesta Trnovo južno od Sarajeva pripadnici jedinice "Škorpioni" su potkraj srpnja 1995. pogubili šestoricu muslimanskih mladića i dječaka, dovezenih iz područja Srebrenice na gotovo 200 kilometara udaljeno stratište na lokaciji zvanoj Godinske bare.
Snimak surovog zlostavljanja zarobljenika i njihove egzekucije rafalima u leđa je deset godina kružio među "Škorpionima" i njihovim pristalicama u Srbiji kao "kućni video", da bi konačno došao u ruke tribunalovog Tužiteljstva koje ga je u lipnju 2005. godine prikazalo na suđenju Slobodanu Miloševiću.
Tom prilikom su predočeni i dokumenti iz kojih slijedi da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije poslalo "Škorpione" u Bosnu i Hercegovinu kao ispomoć policijskim i vojnim snagama Republike Srpske na sarajevskom ratištu.
