Kasnih '90-tih Talibani su kontrolirali Afganistan. U borbama je velik broj njih razvio psihološke probleme, a svi su se oni obratili jednom liječniku.
Nader Alemi je psihijatar koji je liječio na tisuće Talibana, koji bi ravno s bojišnice dolazili kod njega na tretman.
"Sjećam se prve grupe Talibana koja je došla kod mene. Dolazili bi u grupama, nikad sami. Kad bih liječio jednog, on bi proširio glas", kaže Alemi.
"Borci bi dolazili s mojim imenom na komadu papira. Rekli bi da sam izliječio njihovog prijatelja pa sad i oni žele biti izliječeni. Većina ih nikada prije nije bila kod liječnika", kaže.
Zvučne halucinacije
Alemi je smješten u Mazar-e-Sharifu na sjeveru zemlje. Talibani su taj grad osvojili u kolovozu 1998. No, godine ratovanja ostavile su traga na njihovoj psihi. Alemi je jedini psihijatar na sjeveru Afganistana koji govori njihov jezik, paštu, što je svakako pridonijelo njegovoj popularnosti među Talibanima.
Jednog je dana vladar pokrajine Akthar Osmani poslao po njega. Bio je to čovjek koji je bio drugi po veličini nakon spritualnog vođe Mullaha Omara.
"Čuo je glasove i imao halucinacije, njegovi tjelohranitelji su mi rekli da su ga čuli kako bunca po noći. Također su rekli kako ih njihov šef često ne prepoznaje", priča Alemi.
"Taj čovjek je bio na prvoj liniji fronte tko zna kako dugo i tko zna koliko je ljudi poginulo pred njim. Sve te eksplozije i krici možda i dalje odzvanjaju u njegovoj glavi, čak i kad sjedi u miru svog ureda".
To nije bio jedini talibanski dužnosnik kojeg je liječio Alemi. Jedan mu je postao i prijatelj. "Tražio je da dođem u njegovu središnjicu, patio je od depresije i kronične boli, a ja sam mu prepisao lijekove koji su uklonili simptome", kaže.
Suicidalna depresija
Alemi ne zna točan broj Talibana koje je liječio, no siguran je da ih je bilo na tisuće. Njegova praksa s njima trajala je tri godine.
"Razlog nemira u njihovim glavama ležao je u nesigurnosti života. Nisu imali nikakvu kontrolu nad time što im se događa. Sve je bilo u rukama njihovih zapovjednika. Postali su depresivni jer nikad nisu znali što će se dogoditi iz minute u minutu", otkriva liječnik.
"Većina ih nije vidjela obitelji mjesecima, djeca su im odrasla, a oni ih nisu vidjeli. Mnogi su željeli umrijeti. Govorili su mi da žele počiniti samoubojstvo, ali ne mogu zbog islamskih vrijednosti. 'Svaki put kad odem na frontu, želim da me netko ubije i dokrajči moj život. No ipak preživim i mrzim ovakav život', rekao je jedan. Tretirao sam Talibane kao živa bića, na isti način kako bih tretirao ostale pacijente... iako sam znao da su uzrokovali sve probleme u našem društvu. Ponekad bi plakali, a ja bih ih tješio", rekao je Alemi.
