Inspiracija je došla iz SAD-a. Članica jedne berlinske ženske udruge pročitala je članak o volonterima u New Yorku koji su dijelili odbačenu hranu beskućnicima. „Pomislila sam: ok, to i mi možemo”, prisjetila se Sabine Werth u intervjuu za DW. „Htjeli smo ponuditi bogat stol za one koji si to inače ne bi mogli priuštiti", kaže ona. Zato je prije 30 godina, zajedno s kolegicama iz Berlinske ženske inicijative, osnovala prvu pučku kuhinju (Tafel = stol), koja je još uvijek najveća u zemlji. Danas je „Berliner Tafel" samostalno registrirano udruženje građana.
Ideja o osnivanju pučke kuhinje za potrebite brzo se proširila. Danas ih postoji 936 diljem Njemačke. Veliki lanci supermarketa isporučuju svoje ostatke hrane koju ne mogu prodati jednom ili dva puta tjedno, najčešće u večernjim satima. Na taj način se omogućava ljudima da dođu do svježih namirnica, jabuka, kobasica ili kruha. Da bi to mogli, oni moraju dokumentirati svoju potrebitost, primjerice potvrdom iz ureda za socijalnu skrb.
„Slijedimo stari princip Robina Hooda: uzimamo tamo gdje ima previše i dajemo tamo gdje je potrebno. Ali mi to radimo samo legalno", kaže Werth sa smiješkom.
U početku su pučke kuhinje prije svega bile namijenjene beskućnicima, ali to se promijenilo. Sada su one vrlo velika olakšica za sve koji naprosto jedva sastavljaju kraj s krajem. Tu je puno samohranih roditelja, umirovljenika s malim mirovinama i izbjeglica. Jer samo ako se može malo uštedjeti od nedovoljnog mjesečnog budžeta za hranu, mogući su i drugi izdaci: recimo bilježnica za dijete u školi ili posjet kinu.
Siromaštvo u Njemačkoj
Krovna udruga pučkih kuhinja procjenjuje da je prošle godine dva milijuna ljudi u Njemačkoj koristilo tu mogućnost – znatno više, oko 50 posto, nego prethodne godine.
Iako je Njemačka jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, 13,8 milijuna ljudi bilo je u opasnosti od siromaštva ili izravno pogođeno siromaštvom u 2022. U pravilu se u slučaju Njemačke govori o relativnom, a ne o apsolutnom siromaštvu, jer ljudi ne moraju gladovati ili se smrzavati bez pomoći. Ali siromaštvo u Njemačkoj ipak znači da se nema dovoljno, da ljudi ne mogu sudjelovati u normalnom društvenom životu, ima dana kada nema ručka za djecu, nema putovanja na odmor i mladima se ne može osigurati kvalitetno obrazovanje.
Pučke kuhinje su u početku bile viđene i kao mogućnost da se spasi barem dio hrane koja se inače bacala te kao pomoć ljudima u nevolji. Ali u međuvremenu su one postale neka vrsta ogledala društva – pokazatelj da i u Njemačkoj postoji siromaštvo.
Ili, kako je u intervjuu za DW rekao predsjednik krovne organizacije pučkih kuhinja, Jochen Brühl: „Mi smo seizmograf za situaciju u društvu i njegov razvoj". Kada je prva takva kuhinja otvorena 1993., siromaštvo još nije bilo prepoznato kao društveni problem. Moto je bio: siromaštvo ne postoji, ako želiš raditi, radi.
„Srećom, stvari su se jako promijenile tijekom 30 godina", kaže Sabine Werth. „Danas ne postoji stranka, frakcija, nitko na političkoj pozornici tko bi rekao da u Njemačkoj nema siromaštva." A Brühl dodaje: „To je, između ostalih, zasluga i mnogih pučkih kuhinja u zemlji. Činjenica je da u gotovo svakom gradu postoji barem jedna takva kuhinja, siromaštvo je postalo vidljivo."
„Jelo je političko"
Uvijek iznova, pučke kuhinje se upliću u društveno-političke rasprave – i to namjerno. „Ako se ozbiljno bavimo ovim pitanjima, automatski smo politički", kaže Brühl. „Ne stranački. Ali smo društveno-politički učinkoviti jer držimo ogledalo društvu i pokazujemo što očito na nekim mjestima ne funkcionira." Ili kako to Sabine Werth jezgrovito kaže na vratima Berliner Tafela: „Jelo je političko."
Otkad postoje ove kuhinje, nalaze se na udaru kritike: one plakativno pokazuju siromaštvo, olakšavaju ponašanje i države i potrebitih. Ali ljudi koji se tu angažiraju jasno daju do znanja: oni izričito ne žele biti dio državnog socijalnog sustava.
Svi ističu kako nije u redu da socijalne službe upućuju ljude na pučke kuhinje kada im oni kažu da im mjesečna primanja nisu dovoljna. „Sve više i više klizimo u situaciju u kojoj nas neki guraju u socijalni sustav. Ali mi to ne želimo i protiv toga se oštro borimo", kaže Brühl. U Berlinu, prema navodima Sabine Werth, pučke kuhinje izričito ne prihvaćaju nikakvu financijsku potporu države kako bi održali svoju neovisnost.
Kakva je budućnost ovih narodnih kuhinja ona ne može procijeniti. „Pa ja ni prije 30 godina nisam mogla ni pomisliti da ćemo mi danas biti tu gdje jesmo", kaže Sabine Werth.
