Sada obuhvaća 26 europskih zemalja, od kojih su 22 članice EU i četiri nečlanice Island, Liechenstein, Norveška i Švicarska. Bugarska, Rumunjska, Cipar, Hrvatska, Irska i Velika Britanija ga ne sačinjavaju mada su članice EU-a.
Taj prostor postupno se širio od 1985., datuma sporazuma zaključenog između nekoliko europskih vlada u Schengenu, u Luxembourgu.
Unutar tog područja građani EU, kao i državljani trećih zemalja mogu se slobodno kretati bez kontrola na granicama.
Ali na letu unutar EU koji povezuje jednu državu članicu Schengenskog prostora i drugu izvan njega, potrebne su kontrole na granicama.
Schengenski prostor funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola.
Nadzor vanjskih granica
Schengenske države više ne obavljaju provjere na svojim unutarnjim granicama, ali su pooštrile nadzor vanjskih granica.
Posljedica brisanja unutrašnjih granica je pojačanje vanjskih granica Schengenskog prostora. Zemlje članice koje se nalaze na granicama su odgovorne za organiziranje strogih kontrola tih granica i za izdavanje viza za kratki boravak osobama koje ulaze u prostor.
Pripadnost Schengenskom prostoru uključuje i policijsku suradnju između svih članica u borbi protiv organiziranog kriminala ili terorizma, uz razmjenu podataka, poput Schengenskog informacijskog sustava (SIS).
Iako unutrašnje granice ne bi trebale više postojati osim na papiru, članice imaju mogućnost ponovne uspostave izvanrednih i privremenih kontrola.
One moraju biti opravdane "teškom prijetnjom za sigurnost" ili " teškim propustom na vanjskim granicama", koji mogu izložiti opasnosti globalno funkcioniranje Schengenskog prostora, prema jednom dokumentu Europske komisije.
Čini se da njemačka odluka da ponovo uvede kontrole na svojim granicama, posebice s Austrijom u odgovoru na masovni priljev migranata, odgovara tom propisu, oprezno je u nedjelju reagirala Komisija.
