To je događaj koji je promijenio svijet, značio je pad komunizma u Istočnoj Njemačkoj i početak pada komunizma svuda Europi. Prije 30 godina srušen je Berlinski zid.
Zid koji je dijelio grad na dva dijela, zid koji je čuvalo 3000 pasa i milijun mina, zid kojeg su ljudi pokušavali prijeći na najnevjerojatnije načine.
Bratski poljubac Leonida Brežnjeva i Ericha Honeckera jedan je od najpoznatijih grafita na svijetu, a nalazi se na Berlinskom zidu, odnosno onome što je od njega ostalo.
Janja se zida sjeća dok još nije bio galerija grafita, nego 160 kilometara duga linija podjele. Sjeća se i tog 9. studenog 1989., s bratom se vozila gradom.
"Bila je tolika gužva da nismo mogli proći. U autu nam je svirala hrvatska glazba, a nismo ništa skužili dok nam nisu počeli prilaziti čudni ljudi. Bili su puni emocija. Neki su se smijali, a neki plakali. Pitali smo se jesu li ovo istočnjaci. Onda smo uključili radio i čuli da je pao zid", prisjeća se Janja iz Berlina.
S prozora skakali na Zapad
Do tog dana vojska Istočne Nemačke strogo je kontrolirala crtu razgraničenja. I danas na jednom od najpoznatijih prijelaza, Check Pointu Charlie, stoji kućica na kojoj je natpis "Napuštate američku stranu".
"Bilo je kuća čija su vrata gledala na Istok, a prozor na Zapad. Bilo je slučajeva gdje su ljudi skakali kroz prozore na Zapad. Neki od tih ljudi su poginuli jer je bilo previsoko", rekla je Alexandra Hildebrandt, vlasnica jednog muzeja.
Između Istoka i Zapada nalazila se kontrolna zona koju je bilo
gotovo nemoguće preći.
Tko god bi dotaknuo žice pri prelasku u njega bi se automatski
ispalilo 100 metaka.
Pa su tako na Istoku smišljali kako da se dokopaju Zapada. Skrivali su se u rezervoaru za gorivo, vadili sjedala iz automobila i prekrivali se dekom, veslali. Dvije četveročlane obitelji preletjele su zid improviziranim balonom.
"Zamislite, želja tih ljudi za slobodom bila je veća od straha od smrti. To im je bio drugi pokušaj. S prvim balonom nisu uspjeli jer nije mogao poletjeti", rekla je Hildebrandt.
Život iza željezne zavjese bio je skroman. Kako se živjelo turistima i Nijemcima vjerno prikazuje Muzej DDR-a. Dnevni boravci, fotografije, škola, možda vam izgledaju poznato.
"Ljudi u istočnoj Njemačkoj su imali samo osnovne stvari za život, svega ostalog je nedostajalo. Posebni proizvodi, nikakav luksuz, čak i automobili su se morali čekati", kaže glasnogovornica muzeja Vanesa.
Iz Istoka na Zapad mogli su tek rijetki. Zato su zapadnjaci odlazili na drugu stranu. Gastarbajteri iz Grvatske su odlazili u kupovinu jer je na Istoku bilo jeftinije, ali prelazak granice je trajao.
"Na Istoku su svi i imali iste frizure, čak i iste okvire naočala. Sve iste boje. Sve je bilo nekako sivo, bez boja. Zapad je zato bio živ, bilo je to doba hipija, pankera", opisuje Janja.
Wartburg, Trabant i sovjetske šubare
Trabant je jedan je od simbola socijalizma. Plastični auto kojeg su nazivali i najgorim na svijetu. Wartburg bili su automobili proizvedeni u Istočnoj Njemačkoj, a vozili su se dakako i u Hrvatskoj. U muzeju DDR-a pruža se jedinstvena mogućnost vožnje po Istočnom Berlinu.
"Trabant je bio auto za narod, bio je jeftiniji i lošijeg materijala. Wartburg nije bio luksuzan, ali bio je vredniji. Za Trabant ste čekali oko 10 godina, a za Watrburg 15 i za nabavku ste se morali prijaviti. To ste mogli tek s 18 godina", rekla je Vanesa.
A 30 godina kasnije tehnologija je toliko napredovala da preko mobitela možete vidjeti kako je to izgledalo za vrijeme zida. Duh vremena oživljavaju i sovjetske šubare, jedan od omiljenih suvenira.
Ostaci razgraničenja vidljivi su i danas. Tako je prema posljednjim istraživanjima većina u zapadnoj Njemackoj zadovoljna razvojem demokracije, zadovoljni su Europskom unijom i optimistični glede budućnosti, dok na istoku misle suprotno. Ipak, obje strane se slažu da je ujedinjenje donijelo boljitak
Rušenje zida prije 30 godina nije promijenilo samo Berlin i Njemačku, otvorilo je put padu komunizma u ostalim zemljama - i promijenilo Europu.
