Naime, nakon brutalnog ubojstva njihovih roditelja u Foči 1992. godine koje su zaklali agresori, braću Kemala i Ramiza sudbina je dovela do rožajske obitelji Fazlić. Njih dvojica bila su u konvoju od sedam autobusa prepunih žena i djece Bošnjaka koje su Srbi protjerali iz Foče. Obitelj Fazlić primila je dvojicu siročadi iz BiH.
Denisa Cikotić-Bitevija, Ramizova supruga, kobne noći čula se telefonom s Ramizom. Javio joj je u 22 sata da je krenuo iz Sarajeva. U Sarajevo je, kako kaže, došao kako bi preuzeo dokumente koji su mu bili potrebni za stan koji su on i brat trebali dobiti.
Zvuk telefona
"Pola sata kasnije zvuk telefona probudio me iz polusna. Iznenadila sam se što me muž opet zove. Rekao mi je da mora izaći iz autobusa jer mu je kod rodbine ostala putovnica. Posljednje što mi je rekao bilo je: 'Ovdje je tako mračno, prst se pred okom ne vidi, bojim se.'
Prije nego što smo se oženili prošle godine, družili smo se još od osnovne škole, sjedili u klupi, išli na maturu... Tek smo sredili stan, a sudbina je ponovo zakucala na vrata. Život bez njega ne mogu zamisliti" ispričala je za Dnevni avaz Denisa. Ramiz je bio student treće godine Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, a ona studentica treće godine engleskog jezika i književnosti.
Stariji Ramizov brat Kemal prisjetio se ratnih strahota, iako je on imao pet i po godina, a Ramiz 14 mjeseci kada su im roditelji mučki ubijeni. Kemal se sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata uzeo za ruku i odveo usred noći kod susjede.
Zlo dvadesetih
"Majka Raza ubijena je u krevetu, gdje je ležala s Ramizom, a otac Munib na kućnom pragu. Sjećam se da je imala dugu kosu. Kada je krenula u trgovinu kupiti kruh, gledao sam je kroz prozor. Tada sam pomislio kako mi je lijepa majka. Sada imam samo jednu njenu sliku. Osim polubraće i sestara, koji su meni i bratu kao pravi rod pružili krov nad glavom, Ramiz mi je bio jedina obitelj. Imao sam samo njega, živio za njega, bio mi je sve", kaže Kemal.
Kemal i Ramiz nose prezime svojih pravih roditelja, ali su "više" Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske obitelji u Rožajima, kaže Ramizova polusestra Belkisa.
"Trudili smo se da im ništa ne nedostaje. Prihvatili smo ih i zavoljeli. Bila sam im i sestra, ali i treća majka, jer te godine, kada su došli u našu kuću, umrla je i naša majka. Otac se trudio da im pruži svu ljubav. Ništa im nije nedostajalo, dijelili smo s njima koru kruha", kaže Belkisa, koja je nakon smrti oca postala Ramizov i Kemalov staratelj.
