Nova biografija o životu ruskog predsjednika Vladimira Putina, kojeg nakon rata u Ukrajini, mnogi vide kao „čudovište 21. stoljeća“, donosi zanimljive detalje o njegovom životu koje će, iako su im možda i bili poznati, danas mnogi gledati u sasvim drugačijem svjetlu. Bivši dopisnik BBC-a Philip Short u knjizi „Putin: His life and times“ daje uvid u životni put ruskog predsjednika u trenutku kada svijet zbog rata u Ukrajini više nego ikada pokušava shvatiti što Putina pokreće. Točnije, što je tom čovjeku u glavi.
Neki detalji su već poznati jer Vladimir Putin ima repertoar priča o svom životu koje dijeli s javnošću. Kao recimo onu kako je odrastao u surovoj četvrti poslijeratnog Lenjingrada (danas Sankt Peterburg), gdje je lovio štakore i tukao se.
„Bio sam huligan”, rekao je. “Stvarno sam bio loš dečko.”
Tu su i priče o tome kako ga je majka dala potajno krstiti protivno željama svog oca, predanog člana Komunističke partije, i kako se promijenio nakon što je otkrio judo. Ali najviše o njemu otkriva priča o tome zašto se pridružio KGB-u.
Fascinacija špijunima: 'Jedan može sve'
Putin je kao tinejdžer želio biti pilot u Institutu za civilno zrakoplovstvo u Lenjingradu. Iz današnje perspektive, puno bi bilo ljepše zamišljati kako bi izgledala Rusija i međunarodna politika da se Putin sada povlači u mirovinu iz, recimo, Aeroflota umjesto da vodi rat u Ukrajini.
Ali, put ga je odveo drugamo, a presudna je bila sovjetska špijunska serija „Štit i mač“.
„Jedan špijun mogao je odlučiti o sudbini tisuća ljudi”, objasnio je Putin u intervjuu uoči svojih prvih predsjedničkih izbora u ožujku 2000. godine. Iz toga je jasno da ruskog lidera nadasve pokreće želja za „sirovom moći“.
Mnoge su knjige do sada opisivale Putinov uspon – od krajnje bijede u djetinjstvu do suverenog vladara Kremlja i Rusije posljednje 22 godine.
Vladimir Putin
Iako donosi nekoliko otkrića, Short raskrinkava i neke klišeje o ruskom vođi. Među najpopularnijima je da je on strateški vizionar koji planira svoje poteze desetljećima unaprijed – igrajući šah dok njegovi protivnici igraju dame – a njegov angažman u KGB-u navodi se kao dokaz njegove nemilosrdne lukavosti.
Nasuprot tome, čovjek koji proizlazi iz Shortovog rada od gotovo 700 stranica nemilosrdno je usredotočen na svoje neposredne ciljeve, dobar u iskorištavanju svojih prilika i vješt u njegovanju odanosti te sirovom, gotovo razbojničkom korištenju moći u ogromnoj birokraciji.
Volio je biti u pozadini i promatrati...
“Volio je ostati u pozadini i promatrati druge, radije nego da sam bude u centru pažnje”, piše Short. "Bio je discipliniran i pragmatičan i sposoban usmjeriti svoju energiju na prioritete."
Također je pomoglo to što je Putin odgojen da prikrije svoje emocije (iako je bilo nekih iznimaka, kao kad se primjerice srušio, nekontrolirano plačući, na sprovodu prijatelja koji je poginuo u nesreći u judu u dobi od 20 godina.)
Iako je vrijeme koje je Putin proveo u KGB-u dosta mitologizirano, stvarnost nije bila baš sjajna. Njegov najviši čin bio je pukovnik, a njegova jedina inozemna dužnost bila je u Dresdenu u Istočnoj Njemačkoj što nije baš bio poželjan zadatak. Ipak, to je otključalo vrata njegovoj sljedećoj ulozi i utemeljilo njegovu kasniju političku karijeru, jer se vratio u SSSR i počeo raditi sa gradonačelnikom Lenjingrada, Anatolijem Sobčakom (sugerira se da je to bilo po nalogu KGB-a).
Kao Sobčakov zamjenik, Putin je stekao reputaciju osobe koja je disciplinirana, lojalna i koja ne prima mito. Počeo je graditi mrežu suradnika od povjerenja, poput budućeg premijera i predsjednika Dmitrija Medvedeva, koji je prvi put radio s Putinom kao mladi pravni savjetnik u Lenjingradu. Igor Sechin, bivši časnik GRU-a (vojne obavještajne službe), koji je bio njegov privatni tajnik, postao je predsjednik ruske naftne kompanije Rosnjeft. Nimalo slučajno, obojica su, zajedno s ostalima iz Putinova najužeg kruga, stekli golema bogatstva tijekom njegove vladavine.
Kada je tadašnji predsjednik Boris Jeljcin pozvao Putina u Moskvu i konačno ga izabrao za svog nasljednika 1999. godine, to nije bilo niti zbog njegovog blistavog intelekta ili karizme. Naprotiv, Jeljcin i njegovi savjetnici gledali su na Putina kao na pouzdanog mediokriteta na kojeg se može osloniti da neće izdati ostarjelog predsjednika ili krenuti u lov na bogatstvo njegove obitelji. U tome su barem bili u pravu. Putinov prvi čin na dužnosti bilo je potpisivanje dekreta kojim se Jeljcinu daje imunitet od kaznenog progona.
Stručnjak za ljudske odnose
Osim njegove vještine u izgradnji mreža i stjecanju moći, jedan od Putinovih najvećih talenata tijekom njegove duge karijere bila je njegova sposobnost da dopusti drugima da vide u njemu ono što izaberu. Svojim nadređenima u Lenjingradu i Moskvi činio se marljivim i odanim, iako je, barem tijekom prvih godina, vjerojatno još uvijek izvještavao KGB.
Kad je u lipnju 2001. upoznao Georgea W. Busha, šarmirao ga je pričom o tome kako je njegov krsni križ "čudesno spašen iz plamena" tijekom požara. Kako se Putin jednom pohvalio, on je “stručnjak za ljudske odnose”.
To je naravno uvelike koristio i s domaćom javnosti. Govorio je o teškom životu u djetinjstvu, pozirao golog torza na konju i ronio u ledenim sibirskim rijekama kako bi pokazao da je snažan čovjek od akcije koji se konačno zauzeo za Rusiju. Da je Putin odstupio nakon prva dva mandata 2008., kada su cijene nafte cvjetale, rusko gospodarstvo raslo, a zemlja vraćala svoj ugled u svijetu, bio bi zapamćen kao jedan od najvećih modernih ruskih vođa. Umjesto toga, privremeno je zamijenio mjesta s Medvedevom prije nego što je 2012. krenuo u treći, a potom i četvrti mandat kao predsjednik i promijenio ustav kako bi mu se omogućilo da ostane na vlasti do 2036.
A onda je pokrenuo svoj osvajački rat u Ukrajini.
Skrivanje žena i privatnog života
S druge strane, svoj privatni život Putin čuva kao zmija noge. On i njegova supruga Ljudmila razveli su se 2013. nakon dugog i navodno nesretnog braka, a imaju dvije odrasle kćeri koje su se odlučile držati podalje od svjetla reflektora. Putina prati i glasina o vezi s bivšom olimpijskom gimnastičarkom Alinom Kabajevom, ali Shortova biografija ne ulazi dalje u predsjednikova romantičnog života.
Veći dio knjige napisan je prije Putinove najnovije invazije na Ukrajinu. Short za rat pronalazi mnogo krivice i u postupcima zapadnih čelnika, a posebno u odluci o proširenju članstva u NATO-u te pridaje značajnu težinu Putinovoj ogorčenosti jer ga se tretira kao "gubitnika" u Hladnom ratu. On također ukazuje na odluke koje su donesene prije nego što je Putin došao na vlast, poput privatizacije državne imovine koja je otvorila put oligarhiji, uspostavi predsjedničke republike i neuspjeh u uspostavljanju liberalne demokracije nakon raspada SSSR-a.
Zadržavanje kontrole
Ovakve tvrdnje na neki način amnestiraju Putina od toga da je on krivac za rat u Ukrajini. Iako su njegove optužbe spram Zapada kao i širi povijesni kontekst važan dio slike, odluka o pokretanju rata s Ukrajinom u kojem se broje tisuće ljudskih žrtava na obje strane ipak je samo njegova.
Zapravo, iako on sam ne razmišlja o tome, prema Shortovim vlastitim izvorima to nije bilo neuobičajeno. Kao što je bivši Putinov savjetnik za gospodarstvo rekao Shortu 2019., s vremenom se sve više ponašao kao car. Posljednjih je tjedana tu usporedbu i sam eksplicitno iznio uspoređujući se s Petrom Velikim.
Short je do sada profilirao i napisao biografije još dvojice brutalnih vođa - Pol Pota i Mao Zedonga. Ono što povezuje ove tirane s Putinom je jako dobro poznavanje ljudske prirode te manipuliranje i iskorištavanje ljudi za svoje ciljeve. Oni su prepoznali da jedan čovjek – čak i naizgled neugledan – može odlučiti o sudbini tisuća, čak i milijuna ljudi, samo ako je nemilosrdno usredotočen na zadržavanje kontrole.
