"Tri dana prije nego je 20-godišnji Adam Lanza ubio svoju majku, a zatim zapucao po učionici punoj djece, moj 13-godišnji sin Michael je propustio školski autobus jer je nosio hlače krive boje. "Ja mogu nositi ove hlače", kazao je sve ratobornijim glasom, dok su se zjenice širile.
"Hlače su tamnoplave boje. Po školskom kodeksu odijevanja moraju biti crne ili kaki boje", kazala sam mu.
"Meni su rekli da mogu nositi ove. Ti si glupa kuja. Mogu nositi koje god hlače hoću. Ovo je Amerika. Ja imam prava", inzistirao je Michael.
"Možeš nositi hlače koje god želiš", kazala sam pomirljivim glasom. "Ali ne možeš me zvati glupom kujom. Zabranjujem ti da se ostatak dana igraš na kompjutoru. Sad ulazi u auto, odvest ću te u školu."
Uzeo nož i prijetio zbog opaske o knjižnici
Ja živim s mentalno bolesnim sinom. Volim ga. Ali me katkad užasava. Prije nekoliko tjedana Michael je uzeo nož i zaprijetio da će ubiti mene i sebe nakon što sam mu rekla da mora vratiti knjige u knjižnicu. Njegovi sedmogodišnji i devetogodišnji brat su odmah postupili po planu – otrčali su u auto i zaključali vrata prije nego sam im to i rekla. Uspjela sam Michaelu oduzeti nož, zatim sam pokupila baš sve oštre objekte po stanu i zatvorila ih u Tupperware kutiju koju sada svuda nosim sa sobom. Cijelo to vrijeme Michael je vikao i vrijeđao me prijeteći da će me ozlijediti i ubiti.
Taj je sukob završio s tri policajca i bolničarem koji su se hrvali s mojim sinom i pokušavali ga odvesti do bolnice. Na psihijatriji taj dan nije bilo slobodnih kreveta, pa su nam dali recept za lijek i naručili nas za pregled kod dječjeg psihijatra.
Još uvijek ne znamo što ne valja s Michaelom: neki oblik autizma, ADHD, eksplozivni poremećaj osobnosti... sve se to pojavljivalo kao dijagnoza. Pio je antipsihotike pa antidepresive, no čini se da mu ništa ne pomaže. Počelo je kad je Michael primljen u ubrzani program za nadarene učenike u matematici i prirodnim znanostima. Ima IQ veći od svojih vršnjaka. Kad je dobre volje, rado će vam pričati o temama iz grčke mitologije sve do Einsteinove fizike u Dr. Whou. Dobre je volje većinu vremena. Ali kad nije, čuvajte ga se.
Tog jutra kad se dogodio incident s hlačama, Michael se nastavio svađati sa mnom na putu do škole. Potom se ispričao i činilo se da mu je žao. Taman pred dolazak na parkiralište je kazao: "Gle, mama, jako mi je žao. Mogu li se ipak danas igrati na kompjutoru?"
"Nema šanse", odgovorila sam mu. "Ne možeš se ponašati kako si se ponašao i misliti da ćeš se izvući." Lice mu se promijenilo, a oči su mu bile pune bijesa. "Onda ću se ubiti. Iskočit ću iz auta i ubiti se", kazao je.
To je bilo to. Nakon incidenta s nožem, rekla sam mu da ću ga na takve prijetnje odmah odvesti na psihijatriju, bez ali, ako i zašto. Ništa mu nisam rekla, nego sam okrenula auto. "Kamo me vodiš? Kamo to idemo?", kazao je zabrinuto u tom trenutku.
Ugrizao me par puta i udario laktom u rebra
"Znaš kamo idemo", odgovorila sam. "Ne, ne smiješ mi to napraviti! Vodiš me u pakao", vikao je Michael. Dovezla sam se ispred bolnice i panično mahnula jednom bolničaru koji je stajao ispred. "Pozovite policiju, požurite", kazala sam. Michael je u tom trenutku bio izvan kontrole, urličući i udarajući se. Privukla sam ga i čvrsto držala da ne može pobjeći. Ugrizao me nekoliko puta i laktom udario u rebra. No, još uvijek sam jača od njega, samo ne znam koliko još dugo.
Policajci su došli i uvukli ga u bolnicu. Počela sam se tresti i plakati, te sam ušla u bolnicu i ispunila poznati formular: je li već bilo problema, kad su problemi počeli... Barem sada imamo osiguranje. Nedavno sam prihvatila posao na lokalnom koledžu i odrekla se slobodnog statusa jer kad imaš ovakvo dijete, trebaš osiguranje. Sve ćeš učiniti za osiguranje. Nijedan plan privatnog osiguranja ne pokriva ovakvo nešto.
Danima je moj sin tvrdio da lažem - da sam cijeli incident izmislila kako bih ga se riješila. Prvi dan, kad sam nazvala da ga provjerim, kazao je: "Mrzim te. I osvetit ću se čim izađem odavde." Do trećeg se dana smirio, bio je slatki dječak kojeg znam, pun obećanja da će biti bolji. Ta obećanja slušam godinama. Više im ne vjerujem.
Na formularu u bolnici bilo je pitanje: "Što očekujete od ovog liječenja?" Odgovorila sam: "Trebam pomoć." I trebam je. Ovaj je problem prevelik da bih ga sama riješila. Dijelim ovu priču jer sam ja majka Adama Lanze. Ja sam majka Dylana Klebolda i Erica Harrisa. Ja sam majka Jamesa Holmesa. Ja sam majka Jareda Loughnera. Ja sam majka Seung-Hui Choa. A ovi dječaci i njihove majke trebaju pomoć. Nakon još jedne nacionalne tragedije lako je razgovarati o oružju. Treba razgovarati o mentalnim bolestima.
Rješenje za mentalno bolesne: zatvor
Po organizaciji Mother Jones, od 1982. godine dogodilo se 61 ovakvo masovno ubojstvo. Od toga, 43 ubojice su bili bijeli muškarci. Većina ih je legalno posjedovala oružje.
Kad sam pitala sinova socijalnog radnika koje su moje mogućnosti, kazao je da je najbolje da Michaela kazneno prijavim. "Ako uđe u sistem, barem će postojati papirnati trag. To je jedini način da se nešto napravi. Nitko neće obraćati pažnju na njega ako ga ne optužite", kazao je.
Ja ne vjerujem da moj sin treba ići u zatvor. Kaotično okružje samo bi povećalo njegovu osjetljivost, a ne bi se bavilo patologijom koja leži ispod toga. No, čini se da u SAD-u zatvor koriste kao rješenje za mentalno bolesne ljude. Po Human Rights Watchu, broj mentalno oboljelih zatvorenika se od 2000. do 2006. učetverostručio – zapravo, broj mentalno bolesnih unutar zatvorskog sustava je pet puta veći nego među slobodnim ljudima.
S uništenim bolnicama, zatvor je jedini spas za mentalno bolesne: najveći centri za liječenje mentalnih bolesti u 2011. su bili na Rikers Islandu, u zatvoru u LA Countyju i Cook Countyju u Illinoisu. Nitko ne želi poslati 13-godišnjeg dječaka u zatvor. No, naše društvo, sa stigmom prema mentalnim bolestima i slomljenim zdravstvenim sustavom, ne daje nam druge mogućnosti. A onda neka izmučena duša zapuca na fast food restoran. Ili na trgovački centar. Ili na učionicu. A mi sklopimo ruke i kažemo: "Nešto treba poduzeti." Slažem se da nešto treba poduzeti. Vrijeme je za ozbiljnu nacionalnu raspravu o mentalnom zdravlju. To je jedini način da naša nacija zacijeli.
