Na otoku Molokai, koji je udaljen samo 30-ak minuta leta od odmarališta Oahu, još uvijek žive ljudi koji su nekada predstavljali prijetnju društvu.
Kolonija Kalaupapa osnovana je prije više od 150 godina, a u njoj su bili smiješteni ljudi koji su bolovali od Hansenove bolesti poznatije kao guba.
Bolesnike su prisilno prevozili na otok između 1865. i 1930. godine. Tisuće ljudi umrlo je na otoku, a mnogi su pokopani u neoznačenim grobovima.
Mjesto boli, ali i radosti
Danas u koloniji živi još 16 osoba koje su tamo pristigle malo prije nego su lijekovima uspijeli izbrisati prijetnju gube u 1940-im godinama i nemaju namjeru napustiti otok. Iako su tamo doživjeli toliko boli, bilo je to i mjesto radosti.
Bibilija je gubu opisala kao "odvratnu" i "nečistu" i to je stigmatiziranje dovelo do osnivanja kolonija diljem svijeta. Dugo se vjerovalo da je bolest vrlo zarazna. Oni oboljeli imali su simptome u obliku kožnih čireva i oštećenja živaca, a u teškim slučajevima udovi su postali unakaženi i deformirani.
Ne zna se točno kako su oboljeli živjeli u tim kolonijama, no stručnjaci smatraju da ih je u Kalaupapi umrlo puno više nego što to sugerira brojka od oko 1000 nadgrobnih spomenika.
Oboljele su na otoku dočekivali misionari. Bilo je tu mormona, protestanata i katolika, a oca Damiena proglasili su i svetim. On je na otok došao iz Belgije kako bi oboljelima pružio fizičku, duhovnu i emocionalnu podršku koloniji.
Otac Damien je na koncu zaražen gubom te je umro 1889. godine u dobi od 49 godina. Pacijenti o kojima je brinu dugo su živjeli. Neki su sureli svoje srodne duše te su se čak i oženili, a njihovi potomci odrasli su na otoku.
"Što ću raditi vani? Kako ću živjeti"
Za razliku od drugih kolonija koje su davno napuštene, Kalaupapa ostaje uspješna i sretna zajednica.
"Invalid sam. Što ću raditi vani? Kako ću živjeti", kazao je još 2003. godine za AP PaulHarada i dodao da se nikada nije mogao vratiti u vanjski svijet.
Harada je u koloniju došao 1945. godine kao tinejdžer. Tijekom godina gledao je kako stotine njegovih prijatelja umiru. Harada je kazao kako su oni sretnici.
"Kada sam prvi put došao ovdje, crkveno zvono zvonilo je svaki dan, tjednima", kazao je Harada i dodao da je prihvatio da će ovdje umrijeti.
No, život u koloniji i nije bio toliko loš obzirom na to da se tamo oženio. On je zajedno sa drugim pacijentima, koji su već u 80-im i 90-im godinama života, pecao ribe i gledao televiziju.
Planovi za turizam
Prije 35 godina Kalaupapa je proglašena nacionalnim parkom i planira se otvoriti za turizam kada umre poslijednji pacijent. Naravno, nisu svi oduševljeni ovim planom.
LindamaeMaldonado, čija je majka živjela u koloniji, kazla je za Atlantic kako je taj plan "zastrašujuć".
Boji se kako bi mnogi posjetitelji ignorirali "sveta mjesta" i ugroziti ostavštinu.
Kolonija Kalaupapa još nije spremna postati turističko mjesto. Njeni stanovnici još nisu spremni otići. Oni su tamo poslani protiv svoje volje, no to su mjesto učinili svojim domom. Njihov egzil postao je njihov raj.
news.com.au/Danas.hr
