Nedžad Avdić rođen je u travnju 1978. godine u Zvorniku, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini, od roditelja Alije i Time. On i njegove tri mlađe sestre odrasli su u selu u susjedstvu Srebrenice. Nedžad i njegova obitelj bili su Bošnjaci – bosanski muslimani, piše HMD.
Kada je Bosna proglasila neovisnost 1992., regija je utonula u rat između Bošnjaka, bosanskih Srba, koji su se borili za neovisnu otcijepljenu državu zvanu Republika Srpska, i bosanskih Hrvata.
U početku su se Nedžadu i njegovoj obitelji neprijateljstva činila dalekima. Kako je odrastao, na vijestima bi se prikazivale snimke ratova koji su zahvatili Sloveniju, a kasnije i Hrvatsku. No, Nedžadovi roditelji, koji nisu bili politički aktivni, nisu smatrali da je njihova obitelj u nekoj posebnoj opasnosti. Nisu mogli zamisliti da će ikada morati napustiti svoje domove.
Kako je sukob eskalirao, srpske snage su počele otvarati vatru na bošnjačka sela poput Nedžadovog. Iako su Srbi i Bošnjaci nastavili živjeti jedni uz druge, pojačani su osjećaji napetosti i straha. Na kraju je Nedžadova škola zatvorena.
Vojnici bosanskih Srba koji su patrolirali ulicama počeli su prijetiti njegovoj obitelji. Godine 1992. vojska je stigla u njihovu kuću i Nedžad je, u strahu za njihove živote, s većinom obitelji pobjegao iz kuće i sakrio se u šumu. Njegov otac nije htio otići, a nakon što su vojnici razvalili vrata obiteljske kuće, uhićen je i mučen. Pušten je nekoliko dana kasnije, no ubrzo nakon toga vojska je selo spalila do temelja.
Obitelj je u Srebrenicu stigla u ožujku 1993. godine.
Srebrenicu je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC) proglasilo 'sigurnom zonom' i kao rezultat toga bila je vrlo naseljena izbjeglicama. Međutim, od samog početka sporazum o 'sigurnoj zoni' je prekršen i nasilje se nastavilo. Nedžad se prisjeća kako je oko njih bilo mnogo izbjeglica, bez hrane, bez krova nad glavom, bez čiste vode, ali nisu imali izbora. U srpnju 1995. godine, po zapovijedi generala Ratka Mladića, Vojska Republike Srpske pregazila je i okupirala Srebrenicu. Deportirali su oko 23.000 žena i djevojčica, odabirući sve muškarce i dječake starije od 12 godina za ispitivanje.
Kako je imao samo 17 godina, Nedžad i njegova obitelj strahovali su za svoje živote. Među Bošnjacima se počela širiti priča da vojno sposobni ljudi trebaju otići u šumu i formirati kolonu kako bi došli do teritorija pod kontrolom Bosne. Nedžad, njegov otac i amidža su odlučili da im se pridruže.
"Bježeći, bili smo pod stalnim bombardiranjem srpske artiljerije s brda. Na tom putu smrti mnogi su poginuli, a ranjeni su uzalud vapili za pomoć. U tom kaosu izgubio sam oca i trčao kroz gomilu plačući i dozivajući ga. Nismo mogli ići naprijed. Izgubljeni smo usred šume, nismo znali kamo da idemo. Srpski vojnici megafonom su uzvikivali da se predamo ili će nas ubiti", prisjeća se Nedžad.
Nedžadu nije preostalo ništa drugo nego da se preda. Odvezli su ih na školsko igralište gdje su ih natjerali da skinu odjeću, dok su im vojnici vezali ruke na leđima. Tijekom noći zarobljenici su odvedeni na polje i naređeno im je da se postroje u redove od po pet za strijeljanje. U tri dana u Srebrenici je ubijeno više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka.
Nedžad je pogođen s tri hica: u trbuh, desnu ruku i lijevo stopalo. Dok je ležao na zemlji u neizdrživoj boli, oko njega su padali redovi ljudi i čuo je zvuk ispaljenih metaka. Pomislio je na svoju majku i na to kako ona nikada neće saznati što mu se dogodilo. Nedžad je oko ponoći primijetio čovjeka koji se kretao i pitao ga je li je živ. Odgovorio je: "Da, dođi da me odvežeš." Uspjeli su se odvezati i pobjeći s terena. Kako bi zaustavio krvarenje, muškarac je poderao svoju majicu i njome omotao Nedžadove rane.
Nakon dana patnje, lutanja po šumama i skrivanja u potocima, uspjeli su doći do teritorija pod kontrolom bosanskohercegovačke vlade, a Nedžad je odveden u ratnu bolnicu na liječenje. Sutradan je prevezen u tuzlansku bolnicu, a nedugo potom su mu majka i sestre pronađene u izbjegličkom kampu u istom gradu. Njegov otac i stric nisu preživjeli.
Put do oporavka bio je dug i težak. Nedžad je nastavio srednjoškolsko obrazovanje, u školu je dolazio sa zavojima, ali mu je bilo teško govoriti o onome što je doživio i svjedočio.
Danas Nedžad živi u Potočarima, koji se nalaze 6 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice. Grad je u sastavu Republike Srpske, koja je sada autonomna regija Bosne s većinskim srpskim stanovništvom. Živi sa suprugom Elvisom i kćerkama Nadžom, Džejlanom i Umihanom. Nedžad je jedan iz male grupe preživjelih žrtava genocida koji su se vratili u Srebrenicu.
Godine 1993. rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a uspostavljen je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju kako bi se počinitelji zločina odgovarali. Između 1993. i 2017. osuđeno je 90 osoba, uključujući bivšeg predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića.
Međutim, unatoč postkonfliktnim naporima za postizanje pravde, Nedžad kaže da su etnički Bošnjaci i dalje marginalizirani i da je poricanje genocida rašireno među lokalnim političarima. Primjerice, Mladen Grujičić, aktualni načelnik općine Srebrenica, izjavio je kako ne vjeruje da su masakri nad Bošnjacima koji su se dogodili u Srebrenici bili genocid.
"Iz svog iskustva mogu reći da je ovo loša poruka, ne samo za mene jer sam puno izgubio", kaže Nedžad. "Ovo je loša poruka za čovječanstvo".
POGLEDAJTE VIDEO: Povjesničar Klasić: 'Rezolucija o genocidu u Srebrenici bila je potrebna, ali neće ništa promijeniti'
