Kodnog imena Grad 40, Ozersk je rodno mjesto sovjetskog nuklearnog programa nakon Drugog svjetskog rata. Desetljećima, grad od stotinu tisuća stanovnika nije se pojavljivao ni na jednoj zemljopisnoj karti, a imena svih njegovih žitelja izbrisana su iz sovjetskog popisa stanovništva.
Naizgled savršeno mjesto za život
Danas, s prekrasnim jezerima, cvjetnjacima i pitoresknim drvoredima grad sliči američkom predgrađu iz 1950-ih. Na sasvim običan dan mlade majke šeću s kolicima, djeca se igraju na ulici, mladići pred djevojkama hvalisavo demonstriraju vratolomne vještine na skateboardima. U obližnjoj šumi, obitelji se kupaju u jezeru dok se stariji puk odmara na obližnjim klupicama, uživajući u poslijepodnevu.
Prodavačice na štandovima uz ulicu prodaju voće i povrće. Sve se čini potpuno normalno. Jedina stvar koja otkriva mračnu tajnu je Geigerov brojač kojim se prije kupnje namirnice provjeravaju radi razine zračenja.
Stanovnici znaju istinu: njihova je voda zagađena, gljive i bobičasto voće su otrovni, a njihova djeca bi mogla biti bolesna. Naime, Ozersk i njegova okolica smatraju se jednim od najkontaminiranijih područja na svijetu, štoviše, neki ga još nazivaju i "grobljem na Zemlji".
Unatoč tome, većina stanovnika ne želi otići. Vjeruju da su upravo oni ruski "odabranici" i ponose se što su građani ovog zatvorenog mjesta. Ovdje su rođeni, ovdje stupaju u brakove i podižu obitelji. Na ovom mjestu pokapaju svoje roditelje, a neki isto tako kćeri i sinove.
Postojanje grada stroga tajna
Sovjeti su počeli s izgradnjom Grada 40 poslijeratne 1946. godine u najvećoj tajnosti, oko velike nuklearne elektrane Majak na obali jezera Irtijaš. Prema planovima, grad je trebao udomiti radnike i znanstvenike iz svih dijelova Sovjetskog Saveza koji će raditi na sovjetskom nuklearnom programu, i u konačnici izgraditi atomsku bombu.
U prvih osam godina od osnutka, stanovnici nisu smjeli napustiti grad, pisati ni ostvariti bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom - uključujući i članove vlastite obitelji. Oni koje su Sovjeti ovdje preselili smatrali su se nestalima, kao da su propali u zaborav.
Stanovnicima su govorili da su "nuklearni štit" i "spasitelji svijeta", a da su svi izvan grada neprijatelji. I dok je većina sovjetskog stanovništva gladovala i živjela u nezamislivoj bijedi, ljudi su ovdje imali privilegije pa čak i poneki luksuz.
Nudili su im privatne stanove, obilje hrane - uključujući egzotične namirnice poput banana, kondenziranog mlijeka ili kavijara - odlične škole i zdravstveni sustav, mnogo kulturnih i zabavnih događanja.
U zamjenu, stanovnici su svoj život i posao morali držati u strogoj tajnosti. Taj dogovor i dalje vrijedi. Danas se ovdje skladišti gotovo sav rezervni fisioni materijal u Rusiji.
Prestiž sa smrtonosnim posljedicama
Živjeti u Ozersku smatra se prestižem. Mnogi ga stanovnici opisuju kao mjestom "intelektualaca", gdje su naviknuli dobivati "najbolje od svega - i to besplatno". Život u zatvorenom gradu ne implicira samo fizičku sigurnost nego i financijsku. Djeci u Ozersku, kako tvrde, otvorene su mnoge mogućnosti za uspješnu budućnost.
Ali pakt je imao smrtonosne posljedice. Godinama su sovjetski politički i znanstveni krugovi krili efekte ekstremne izloženosti radijaciji na zdravlje lokalnog stanovništva pa i njihovih potomaka.
Većina stanovnika je radila u blizini nuklearnog kompleksa Majak u ekstremno opasnim uvjetima. Potkraj 1940-ih ljudi su počeli oboljevati i umirati. Bili su žrtve dugotrajne izloženosti radijaciji.
I dok točni podaci nisu poznati, zahvaljujući strogoj tajnosti ruskog državnog vrha, nadgrobni spomenici na tamošnjem groblju svjedoče o mračnim posljedicama sovjetskog eksperimenta.
Najgora nuklearna katastrofa prije Černobila
Stanovnici Grada 40 bili su žrtve u velikom broju nuklearnih nesreća, pa i najpoznatijoj iz 1957. godine, tzv. Kištim katastrofi, najgoroj nuklearnoj katastrofi na svijetu prije Černobila 1986. godine.
Također, uprava nuklearne elektrane Majak godinama je skrivala odbacivanje toksičnog otpada u obližnje rijeke i jezera, pritoke rijeke Ob koja utječe u Arktički ocean.
U četiri desetljeća navodno je, iako ovaj podatak ruske vlasti demantiraju, iz nuklearke Majak odbačeno ukupno 200 milijuna kirija (jedinica za radioaktivnost) radioaktivnog otpada u okoliš, što je jednako zagađenju četiri Černobila.
Prema tvrdnjama nekih stanovnika Ozerska, to se nastavlja i danas. Jedno od obližnjih jezera toliko je zagađeno plutonijem da su ga prozvali "Jezerom smrti" ili "Plutonijskim jezerom". Prema nekim izvješćima, radioaktivna koncentracija ondje prelazi 120 milijuna kirija - što je 2,5 puta više nego radijacija koja je otpuštena u atmosferu u černobilskoj katastrofi.
Smrtonosna radijacija
U selu dvadesetak minuta udaljenom od Ozerska, digitalni sat na glavnom trgu izmjenjuje podatke o točnom vremenu i trenutačnoj razini radijacije u zraku, iako mnogi misle da ovaj potonji podatak i nije pretjerano točan. Smatra se da je oko pola milijuna ljudi u Ozersku i okolici izloženo pet puta većoj radijaciji nego stanovnici područja zahvaćenog nuklearnom katastrofom u Černobilu.
Strancima i ostalim Rusima ulaz u grad nije dopušten bez dozvole FSB-a (ruske tajne službe), a snimanje područja strogo je zabranjeno.
S druge pak strane, stanovnici Ozerska smiju privremeno napustiti grad uz specijalno dopuštenje, a čak ga smiju i stalno napustiti ako se više nikad ne namjeravaju vratiti. No malo njih se odluči na ovu opciju, jer bi to za njih značilo gubitak privilegija koje im ovaj grad donosi.
U njihovim očima ograda oko Ozerska ne služi da bi njih zadržala od ostvarivanja vlastitih snova i želja, već da bi strance spriječila od ulaska u njihov raj, štiteći građane od "neprijatelja".
