Donosimo pet najvećih neistinitih 'činjenica' od Drugom svjetskom ratu, prema pisnaju portala War History Online.
1. SAD je sam izvojevao pobjedu u ratu
Fanatični američki domoljubi, tamošnji mediji i politička propaganda te holivudski filmovi često su prikazivali SAD kao silu koja je sama iznijela pobjedu nad Silama osovine i dovela do okončanja Drugog svjetskog rata. Ili su, u najmanju ruku, tvrdili kako je doprinos SAD konačnoj pobjedi bio veći od doprinosa ostalih saveznika.
Primjer takve propagande je kontroverzni holivudski film U-571 redatelja Jonathana Mostowa iz 2000. godne u čijem fikcionalnom zapletu američki vojnici prerušeni u nacističke vojnike zauzimaju njemačku podmornicu i dočepaju se čuvene Enigme, uređaja za šifriranje poruka koji su Nijemci koristili tijekom rata.
Prava je istina da su do prvotne verzije Enigme došli poljski obavještajci još 1928. godine i dekodirali je 1932. da bi početkom rata svoja saznanja o tom uređaju podijelili s Britancima i Francuzima.
Kasnije su saveznici došli u posjed čak petnaest takvih strojeva, od kojih su trinaest zaplijenili Britanci. Od preostale dvije, samo jedna je došla u ruke Amerikancima i to tek 1944. kada su britanski stručnjaci već dekodirali famozni njemački uređaj.
Enigma, nacistički uređaj za šifriranje poruka koristen u podmornicama
Slobodna umjetnička interpretacija u korist Amerikanaca možda se najbolje vidjela u biografskom filmu Patton iz 1970. o čuvenom američkom generalu Georgeu Pattonu.
Taj film netočno prikazuje savezničke pobjede u Sjevernoj Africi te odnos Pattona i britanskog generala Bernarda Montgomeryja, karizmatičnog zapovjednika koji je pobijedio njemačkog feldmaršala Erwina Rommela. Premda je i Patton izvojevao mnoge uspješne bitke i doveo svoje trupe u nacističku Njemačku, spomenuti film neobjektivno prikazuje njegovog rivala Montgomeryja kao smiješnog Britanca.
Sve do kraja Hladnog rata, američki mediji će prešućivati ili barem prikrivati ulogu Sovjetskog Saveza na Istočnom frontu. Pobjeda Crvene armije nad Nijemcima u bitci kod Staljingrada, koja je trajala od kolovoza 1942. do veljače 1943. godine, predstavljala je prekretnicu u ratu.
Usto je Istočni front prostorno bio četiri puta veći od onog na zapadu. Tijekom rata kojeg su Sovjeti nazivali Velikim domovinskim ratom, poginulo je osam milijuna njihovih vojnika - čak 20 puta više nego američkih. O 13,7 milijuna poginulih sovjetskih civila da se i ne govori!
2. Winston Churchill je bio obožavani lider
Kada je britanski premijer Neville Chamberlain na početku Drugog svjetskog rata podnio ostavku, za svog je nasljednika predložio Churchilla koji je to i postao u svibnju 1940. godine. No, Churchill je bio izrazito nepopularan, čak i među mnogim konzervativcima.
Iako su ga povjesničari i biografi kasnije prikazivali kao Britancima omiljenog lidera, čini se da je njegova popularnost više proizlazila iz proste činjenice da lideri država koje su u ratu već samim time uživaju veće povjerenje i naklonost.
Vidjelo se to i po tome što se Churchillova popularnost survala odmah po svršetku rata. Kada je na poziv kralja da se odmah poslije rata formira nova vlada, Chruchill podnio ostavku, a na parlamentarim izborima laburisti su do nogu potukli Churchilla i konzervativce.
Nekoliko je razloga tomu, a glavni je možda taj što je odmah po završetku rata Churchill počeo širiti strah među od sovjetske Crvene armije želeći čak zaratiti sa Sovjetskim savezom.
No, Britancima je bilo dosta rata, a odbili su ga i vojni dužosnici držeći da bi to značilo pogibiju još milijuna vojnika samo da se zadovoljila njegova politička taština.
Također, protivničku Laburističku stranku počeo je nazivati Gestapom, a njezine članove 'nacističkim špijunima' iako su neki od njih bili članovi njegovog ratnog kabineta. Ponajviše ga je nepopularnim učinila politika prema tada još britanskoj koloniji Indiji.
Churchillov ratni kabinet bio je odgovoran za veliku glad u indijskom Bengalu koja je rezultirala smrću čak četiri milijuna ljudi.
3. Nacistička Njemačka je mogla dobiti rat
Jedna od često spominjanih zabluda jest i ona da je Hitlerova Njemačka mogla dobiti rat i zavladati svijetom samo da nije počinila neke manje greške. Hitler je na početku rata doista brzo osvojio veći dio Europe, napao Veliku Britaniju i napredovao u Sovjetskom savezu. Unatoč svemu tome, bilo je pitanje vremena kada će ga Staljin i Crvena armija zdrobiti.
'Mala' greška je bila u tome što su Hitler i njegovi zapovjednici, nakon što su zauzeli dobar dio Sovjetskog saveza, vjerovali kako je Crvena armija preslaba da bi uzvratila udarac. No, zaboravili su da je Sovjetski Savez već prije rata postao druga industrijska sila svijeta, odmah iza SAD i uz bok Njemačkoj. Staljin je osim toga ubrzano prilagodio sovjetsku ekonomiju vojnoj proizvodnji. Toliko o malim pogreškama i lošim procjenama.
4. Hitler je bio zli diktator, ali genij
Obožavatelji Hitlera i pobornici nacizma tvrde da je Führer bio zli genij, a popularna kultura učinila ga je svojevrsnim superzločincem. No, analizirajući njegov život može se zaključiti posve suprotno.
Kao dječak želio je postati svećenik. Bio je loš učenik, a dvaput je bezuspješno pokušao upisati Likovnu akademiju. Nakon majčine smrti živio je u skloništima za beskućnike i u to vrijeme postao je antisemit.
Pokušavao je izbjeći služenje u austrougarskoj vojsci za vrijeme Prvog svjetskog rata, navodno stoga što mu se nije sviđalo 'miješanje rasa' u njoj. Neko je vrijeme odležao u zatvoru zbog pokušaja puča 1923. godine. Pročuo se kao dobar govornik, ali je imao loš naglasak. Ukratko, ni u čemu nije bio naročito dobar.
I njegovi vojni planovi pokazali su se lošima. Invaziju na Veliku Britaniju odlučio je obustaviti u trenutku kada je Njemačka dobro stajala na bojištu, a što je mogla biti prekretnica Drugog svjetskog rata. Krivo je procijenio i snagu Crvene armije. Odbijao je mirovne pregovore i bio je spreman dozvoliti potpuno uništenje Njemačke prije negoli se predati. Njegove karakteristike govore u prilog tome da je bio sve samo ne genij.
5. Roosevelt je znao da će Japan napasti Pearl Harbor
Mnogi teoretičari zavjere, politički protivnici i vojni stručnjaci tvrde da je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt unaprijed znao da Japanci planiraju napad na Pearl Harbor te da je svjesno dozvolio da se isti dogodi kako bi Kongres odobrio ulazak SAD u rat.
Iako postoje neki vojno-obavještajni izvještaji koji ukazuju na moguće planove Japanaca za napad na Pearl Harbor, ne postoje čvrsti dokazi da su Roosevelt i tadašnji američki vojni vrh doista raspolagali tom informacijom. Te su priče uglavnom plasirali njegovi politički protivnici.
Primjerice, njegov protukandidat u predsjedničkoj utrci, republikanac Thomas Dewey, mahao je u kampanji navodnim dokumentom koji dokazuje da je Roosevelt znao da se sprema napad na Pearl Harbor.
Japan se s jedne strane držao ratne konvencije prema kojoj je trebao obavijestiti protivnika prije napada. No, s druge, Japanci su željeli 'igrati' na iznenađenje. Iako su Amerikanci prethodno razbili šifru njihove depeše, nekoliko sati prije početka napada još nije bilo objave iz Tokija.
Američki stručnjaci dekodirali su obavijest da će se nešto dogoditi 7. prosinca (8. prosinca u Japanu), no nisu ih uzeli zdravo za gotovo. Tim više što je Japan pristao na diplomatske pregovore s Washingtonom prije napada na Pearl Harbor.
Japanci su se poslužili varkama koje su uključivale lažno povlačenje snaga iz Indokine, dok su istodobno u tajnosti 26. studenoga poslali glavnu flotu na Pearl Harbor.
