Liječnik ga je pregledao, ali nije našao nikakvog razloga za uzbunu.
Do ručka, stacionar je bio pun vojnika koji su svi imali iste simptome. Unutar mjesec dana bilo je toliko bolesnih da je medicinski časnik baze preuzeo zrakoplovni hangar kako bi mogao smjestiti sve, piše Daily Mail.
'Najgore još od Crne smrti'
Bio je to početak španjolske gripe - "najvećeg plimnog vala umiranja još od Crne smrti", napisala je Laura Spinney u svojoj knjizi 'Blijedi jahač: Španjolska gripa i kako je promijenila svijet'.
Kada je sve krenulo, jedva da je itko s imalo autoriteta mogao priznati što se događa. Ljudi su se još uvijek oporavljali od užasa Prvog svjetskog rata, te jedva da je itko vjerovao da će se tako skoro ponovo pojaviti još jedan crni oblak smrti.
"Neobična epidemija širi se sjevernom Kinom", pisao je New York Times 1. srpnja, ali nitko nije previše obraćao pažnju. No uskoro se španjolsku gripu više nije moglo ignorirati.
Ljudima bi prvo šake i nožni prsti poplavili. Zatim, par dana kasnije, postali bi crni. Ljudi bi promatrali s užasom kako se bolest neumorno penje niz njihove ruke i noge. Kosa i zubi bi poispadali i čudno mirisali, "poput vlažnog sijena".
U trenutku smrti francuskog pjesnika Guillaumea Apollinairea u studenom 1918., koža mu je već bila crna poput ugljena. Zadnjih par dana bolesti bili su najstrašniji. Preslabi da bi se pokrenuli, ljudi bi se jednostavno utopili u vlastitim tjelesnim tekućinama.
Masovna umiranja
Kada se bolest sama od sebe ugasila gotovo tri godine kasnije, broj mrtvih dosegao je oko 100 milijuna, vjerojatno više nego što ih je pognulo u oba svjetska rata.
Od Paname do Pekinga stotine je tisuća padalo mrtvo. U Rio de Janeiru pogrebnici nisu mogli dovoljno brzo sahranjivati sve mrtve, te je jedan čovjek pisao da je hodao te ugledao kako je ljudsko stopalo "odjednom procvjetalo" iz zemlje.
Izgledalo je kao da je cijeli svijet pogođen tom zastrašujućom, misterioznom boleštinom. U Bangkoku, britanski je doktor primjetio kako su mu sve ruže potamnijele i umrle, dok je u Portugalu stanovnike jednog planinskog sela uznemirio ogroman broj sova koje su radile nepodnošljivu buku oko njihovih kuća.
Trovanje aspirinom
Među svim tim kaosom i žalosti, dva su pitanja bila na svačjim usnama - Ima li lijeka? I, tko je kriv?
Predvidljivo, razno-razni šarlatani izbacili su svoje teorije. Neki su tvrdili kako će neprekidno pušenje spriječiti razvoj bolesti, a drugi kao odgovor nudili alkohol u neograničenim količinama.
U stvari, opijanje do besvjesti nije bio ništa lošiji lijek od bilo kojeg drugog. Francusko-švicarski arhitekt Le Corbusier zaključao se u svoj pariški apartman na nekoliko tjedana, pušeći i pijući kao manijak, te na kraju prošao netaknut gripom.
Neko se vrijeme mislilo da aspirin nudi nekakvu zaštitu. Ljudi su šakom trpali u usta ogromne količine ovih tableta, toliko da su neki čak umrli od trovanja aspirinom. Drugi su si davali injekcije žive nakon što su saznali da sifilitičari tretirani svakodnevnim inekcijama žive češće ostaju živi.
Ono što nitko nije mogao shvatiti bilo je zašto je boleština udarala tako nasumično. Tako su u Južnoj Africi rudari u rudnicima dijamanta Kimberly doslovno izbrisani, dok u susjednim rudnicima zlata Rand jedva da je bio i jedan incident španjolske gripe.
Od koncentracijskih logora do Trumpa
No još je teže bilo otkriti tko ili što je bio odgovoran za ovu epidemiju.
Španjolci su možda dali ime gripi, ali to više ima veze s antišpanjolskim raspoloženjem, s obzirom da je ta država ostala neutralna tijekom Prvog svjetskog rata.
U Senegalu bolest je bila poznata kao brazilska gripa, a u Brazilu kao njemačka. Iranci su krivili Britance, dok su Japanci svu krivnju svalili na sumo borce, s obzirom da je tamo gripa prvo izbila na takmičenju sumo hrvanja.
Spinney je u svojoj knjizi kako je španjolska gripa bacila svoju sjenu preko gotovo cijelog 20. stoljeća. Tako tvrdi da je činjenica što je stavljanje u karantenu ljudi za koje se sumnja da su opasni po okolinu postalo društveno općeprihvaćeno olakšala otvaranje koncentracijskih logora.
Posljedice ove epidemije pogađaju nas i danas. Tako je, nakon što je njemački emigrant u SAD-u umro od gripe, njegova udovica odlućila sve nasljedstvo uložiti u nekretnine. Tijekom slijedećih 50 i više godine udovičina su ulaganja dobro napredovala. A isto bi se moglo reći i za njezinog unuka, Donalda Trumpa.
