Prema pisanju Novosti, ovaj njegov prijedlog već je stigao u hašku ćeliju ratnog predsjednika Republike Srpske, kojem je osuđen na 40 godina zbog genocida, ratnog zločina i drugih zločina počinjenih u BiH.
Karadžić još nije prihvatio da dio svoje lažne biografije potpuno ogoli i ispriča brazilskom književniku. Iako svjestan da bi njegova filmska priča imala planetarni odjek, a s Coelhovim potpisom i milijunske tiraže, haški pritvorenik još uvijek važe ovu vrlo primamljivu ponudu.
Nesumnjivo je da je skrivanje doktora Dabića bilo originalnije, a njegova fizička transformacija vještija nego u bilo kojem kriminalističkom filmu. Slobodno se krećući među narodom, šećući po srpskoj prijestolnici, idući i na posao, praktično pred nosem svim službama koje su ga godinama ganjale, Karadžić je imao najbolji zaklon.
Neupadljivi stariji gospodin
Živio je u neboderu u Novom Beogradu. Bavio se psihijatrijom, što mu je bila osnovna profesija i po Srbiji držao predavanja.
Uzdržavao se tako što je radio u dvije privatne ordinacije, jednoj u Novom Beogradu i drugoj u Beogradskoj ulici u centru grada. Nitko od ostalih zaposlenih nakon njegovog uhićenja nije mogao vjerovati da su surađivali baš s najtraženijim bjeguncem.
Vozio se uglavnom gradskim autobusima i svakog mjesaca kupovao markicu za gradski prijevoz. Imao je čak i svoju internetsku stranicu.
Neprepoznatljiv s ogromnim naočalama, dugom sijedom bradom, brkovima i kosom vezanom u rep sudjelovao je na tribinama, promocijama, festivalima. Uglavnom je nosio i šešir.
S nekih od tih njegovih nastupa, gdje ga je slušalo i po nekoliko stotina ljudi, izvještavali su i mediji, ali nikome nije ni padalo na pamet da je predavač ili njihov sugovornik, uz Ratka Mladića, čovjek za kojim praktično traga cijeli svijet.
Dva mjeseca pred uhićenje sudjelovao je na festivalu zdravog života u Beogradu. Držao je predavanje "Kako njegovati vlastitu energiju" pred tisuću ljudi. S tog događaja izvještavale su čak i televizije.
U Centru za kulturu u Smederevu sudjelovao je u promociji časopisa "Zdrav život" i predstavljen je kao Dragan Dabić, neuropsihijatar i istraživač iz područja psihologije i bioenergije. I tu je govorio o odnosu askeze i meditacije. Surađivao je i s časopisom "Zdrav život", u kojem je pisao uglavnom o alternativnoj medicini.
Nakon uhićenja mnogi su se čudili kako u razgovorima nisu prepoznali njegov karakteristični glas, jer nije bilo dvojbe da je fizičkom transformacijom bez problema zavarao svakoga.
I uhićenje Radovana Karadžića bilo je nesvakidašnje. U ruke agenata BIA-e pao je 18. srpnja 2008. u gradskom autobusu 73 koji prometuje od Bloka 45 do Batajnice. Negdje po izlasku iz Zemuna, oko pola devet navečer, dok se autobus približavao stajalištu Radovan je sjedio, kad su mu prišla dva agenta i s leđa stavila kapuljaču na glavu, tako da nije mogao vidjeti tko ga je uhitio.
Nije pružao otpor i mirno je izašao i ušao u službeni automobil. Oči su mu otkrivene tek u pritvorskoj sobi. Nakon četiri dana objavljeno je da je Karadžić uhićen 21. srpnja i ta je vijest istog trena obišla svijet.
Svjetska slava Alkemičara
Coelha smatraju jednim od najutjecajnijih pisaca današnjice, čija su djela prodana širom svijeta u nakladi od preko 150 milijuna primjeraka, objavljena u 170 zemalja i prevedena na više od 80 jezika.
On je autor nekih od najčitanijih knjiga našeg doba, kao što su Dnevnik jednog čarobnjaka i Alkemičar, s kojima je stekao svjetsku slavu.
Potpisao je i mnoge druge knjige koje su dirnule srca ljudi širom svijeta - Brida, Veronika je odlučila umrijeti, Jedanaest minuta...
Dobitnik je brojnih prestižnih međunarodnih nagrada, član je Brazilske književne akademije od 2002. godine, a od 2007. godine i ambasador mira Ujedinjenih nacija. Dodeljeno mu je i priznanje Ginisove knjige rekorda za najprevođenijeg autora jednog romana - za Alkemičara.
Komisija bi trebala provjeriti sud
Karadžić je u ponedeljak uputio otvoreno pismo čelnicima zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a u kojem ukazuje na nepravdu koja mu je učinjena u postupku pred Haškim tribunalom i predlaže osnivanje komisije koja bi analizirala dosadašnju praksu ovog suda.
On navodi da je porota u obzir uzimala svedočenja časnika nižeg ranga koji su, za razliku od onih koji su imali veći čin, u BiH dolazili uvjereni u srpsku krivicu.
Zato su se njihova svjedočenja uvelike razlikovala od izvještaja dužnosnika UN-a.
Piše i da su ti niži časnici čak krijumčarili oružje i municiju za druge dvije zaraćene strane.
Ističe i da je izostanak istražnog suca stavio veliki teret na obranu, koja je sama morala prikupljati dokaze o nevinosti i koja je ovisila o dobroj volji Tužiteljstva da otkrije oslobađajuće materijale na vrijeme.
