Papa Franjo I., punim imenom Jorge Mario Bergoglio, prvi je neeuropski poglavar Katoličke crkve i prvi isusovac na toj dužnosti, 266. papa u povijesti.
Rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu kao jedno od petero djece talijanskih useljenika, željezničara i njegove žene. Nakon studija na Teološkoj školi Villa Devoto u Buenos Airesu, 11. ožujka 1958. pridružio se isusovačkom redu.
Zaređen je za svećenika 13. prosinca 1969., nakon čega je studirao na filozofskom i teološkom fakultetu u sjemeništu u San Miguelu, gdje je stekao titulu profesora teologije.
Argentinac Jorge Mario Bergoglio je novi papa
Franjo I. kleknuo pred vjernike i zatražio blagoslov
Zadivljena njegovim osobinama vođe, Družba Isusova promaknula je Bergoglija na položaj provincijala za Argentinu, na kojem je ostao od 1973. do 1979. Od 1980 do 1986. bio je rektor sjemeništa u San Miguelu, gdje je bio studirao. Doktorirao je u Njemačkoj, nakon čega se vratio u domovinu, gdje je služio kao ispovjednik i voditelj duhovne obnove u Cordobi.
Od 1992. do 1997. bio je pomoćni biskup Buenos Airesa, a 28. veljače 1998. na položaju biskupa zamijenio je kardinala Quarracina.
Papa Ivan Pavao II. pozvao je 21. veljače 2001. novoimenovanog nadbiskupa Buenos Airesa Bergoglia u konzistorij u Vatikan i promaknuo ga u kardinala. Argentinski kardinal obavljao je brojne zadaće u Rimskoj kuriji u nekoliko kongregacija.
"Bergoglio je poznat po jednostavnosti i neospornoj karizmatičnosti 'princa crkve' koji je izabrao živjeti u jednostavnom stanu radije nego u nadbiskupskoj palači, koji se odrekao limuzine s vozačem i radije ide autobusom na posao, te sam kuha svoj obrok", opis je Franje I. koji se specijalizirao u pastoralnom radu za kojeg mnogi kažu da je bitna vještina potrebna za obnašanje dužnosti pape.
Nakon smrti pape Ivana Pavla II. kardinal Bergoglio sudjelovao je u konklavama na kojima je izabran papa Benedikt XVI, a tad se govorilo da je upravo on bio najozbiljniji protukandidat kardinalu Josephu Ratzingeru i da je odluka o novom papi donesena tek nakon što je on od kardinala u konklavama zatražio da više ne glasuju za njega.
U razdoblju sedisvakancije prije toga djelovao je kao regent i zajedno s Kardinalskim kolegijem upravljao Svetom Stolicom i Katoličkom crkvom do izbora novog poglavara.
U studenome 2005. Bergoglio je izabran za predsjednika
Argentinske biskupske konferencije i to velikom većinom glasova
argentinskih biskupa, što je potvrdilo njegov status u domovini,
ali i međunarodni prestiž koji je priskrbio načinom na koji se
navodno ponašao u konklavama. Poslije prvog trogodišnjeg mandata
na čelu argentinskih biskupa, ponovno je izabran na taj položaj u
studenome 2011.
Cijeli život posvećen učenju svećenika u Latinskoj Americi, u
kojoj se nalazi najveći postotak katolika na svijetu, Bergoglio
je pokazao pronicljivu političku senzibilnost, kao i skromnost
koju kolege kardinali izuzetno cijene.
Što se njegovih stajališta tiče, smatra ga se bliskim konzervativnom laičkom pokretu Comunione e Liberazione, protivi se pobačaju i eutanaziji, promiče poštivanje homoseksualnih osoba, ali se snažno usprotivio zakonu o istospolnim brakovima koji je Argentina usvojila 2010.
Mogućnost da istospolni partneri posvajaju djecu drži diskriminacijom prema djeci, zbog čega ga je kritizirala argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner, rekavši da ton Crkve podsjeća na "srednji vijek i inkviziciju".
Veliki štovatelj kršćanske doktrine ljubavi, ostao je poznat po obilasku jednog hospicija 2001. u kojem je oprao i poljubio noge dvanaest oboljelih od AIDS-a.
Franjo I. rado čita djela Josea Luisa Borgesa i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, ljubitelj je opere i fanatični navijač nogometnog kluba San Lorenzo iz Buenos Airesa, koji je utemeljio jedan svećenik.
