Najgušće naseljeno naselje u Hrvatskoj je Nova Mokošica u Dubrovniku. Tamo se u stambenim neboderima, po kvadratnom kilometru stišće 15.046 ljudi. Otprilike kao u Barceloni. S druge strane, u najslabije naseljenim općinama u Lici, na istom su tom prostoru od kilometra četvornog ukupno dvije duše.
Teško je naići na kuću koja ima stalne stanovnike tamo gdje je naseljenost svega dva stanovnika po kilometru četvornom, pa dok se vozi kroz selo na kombajnu, Božidar rijetko ima priliku koga pozdraviti. "Mjesto kao mjesto dobro, samo što je pustinja. Nema ljudi, naroda. Imam dvoje djece, radim u državnoj firmi Josip Jović Popudbina, mehaničar i tako. Žena, majka i dvoje djece", priča Božidar Janžić iz Podlapače.
Posjetili smo udbinsku Podlapaču koja je nekada imala više od 300 stanovnika, a sada jedva 60-ak. Božidarova majka oduvijek živi ovdje, na istom mjestu. Iz Podlapače nije odlazila. "Imam sina, snahu, unučad oko sebe, imam 20 krava, boli me briga, velim Vam. Meni je super. Bolje ne može - 50 kokoši i s tim se zanimam. Imamo i kobilicu ponija. Milina", kaže Manda Janžić te dodaje da ne zna hoće li njezini unuci ostati.
Općina Udbina ima nešto više od tisuću stanovnika i jedna je od tri najslabije naseljene općine u Hrvatskoj uz Općinu Lanišće na Ćićariji i Općinu Civljane u Dalmatinskoj zagori. Iako u 26 naselja Općine Udbina ima veoma malo ljudi, ovo je jedna od općina koje imaju veliki broj OPG-ova, čak 230, a na njima se uzgaja oko 15 tisuća ovaca i 6 tisuća goveda. Stočarstvo, ali i ratarstvo zadržali su nešto stanovništva, ali, još uvijek premalo. Ovdje je odnos umrlih i rođenih 40 naprema 10, a stanovništvo je većinom staračko, pa zahtjeva i dodatnu pomoć poput geronto domaćica koje će uskoro obilaziti 120 korisnika.
"Imamo jedno naselje gdje imamo dvoje stanovnika, a imamo naselja po 60, 70 do 90 čak. Znači, zimski period kada su snjegovi, kada treba čistiti snijeg, čistimo i za dvoje ljudi i za 90 ljudi. Znači, održavanje nam je svejedno ili za minimum ili za maksimum", objašnjava Josip Seuček (HDZ), načelnik Udbine.
Jedan od rijetkih koji se doselio u Udbinu je mjesni veterinar. Odluku o preseljenju prije dvije godine nije požalio. "Kraj je predivan. E sad, znate kako kažu. Ljepota je u oku promatrača. Nekom je ovo divljina, Bože sačuvaj, a nekom je ovo prelijepo", govori Vjekoslav Rašić, veterinar iz Udbine. Stočarima koji mukotrpno rade svoj posao, ne bi trebalo otežavati posao – smatra iskusni veterinar. "Ja im mogu napravit sve. Obilježiti blago, osjemeniti kravu, izdati putni list, ali za pasoš, odnosno svjedodžbu, oni moraju ići u Korenicu. Znači, 60 kilometara minimalno, neki bogami i 80", pojašnjava veterinar.
Oni koji su se ovdje rodili i odlučili zauvijek ostati, navikli su se oslanjati jedni na druge i pomirili s činjenicom da se u malim naseljima sve redom zatvara. "Nema ništa, nema trgovine, sve daleko: Moraš tu se rodit, naviknuti, naučiti, da bi tu živio i ostao. U jednu ruku je ono i dobro, ljepše možda nego u gradu. Samo što se treba naviknuti", kaže Željko Janžić. Budimir Vejnović dobar dio godine provodi u rodnom mjestu koje ga - nakon života u Los Angelesu i u Berlinu - još uvijek fascinira jednostavnošću i ljepotom: "Priroda i ljudi, ovo malo što je još tu, imaju neki svoj karakter i dobrotu neku.. Imam prijatelja, onda ja dođem kod njih, oni kod mene i zabavljamo se baš na onaj ljudski drugarski način
Nema ovdje povratka, reći će redom mještani naglas, ali u sebi još uvijek vjeruju da će raskošna Lika jednom postati obećana zemlja.
