"Medicinska sestra mi je rekla: "Pričekajte ovdje, pokazat ću vam kćer. Ona ju je dignula, pokazala, ali nije mi je dala. Gledala sam je kroz staklo. Toliko sam bila udaljena od nje, udaljena staklom. Tako sam je vidjela. Je li bila moja ili nije - to ne znam", govori nam svoju potresnu priču Marija Nemela iz Slovenije.
Nikada dijete nije držala u rukama, a jedino što pamti je, da je curica, imala crnu kosu.
"Kako bi se zvala? Sonja, kao moja kćer sada", dodaje Marija.
I danas bi imala 63 godine. Gospođi Mariji nakon poroda u bolnici su rekli da je beba zdrava, ali da mora u inkubator jer je ranije rođena. Otpustili su Mariju, Sonju ostavili u bolnici i telegramom javili da je preminula.
"Išla sam u Sloveniji u Ured za ljudska prava, i tamo mi je žena rekla da oni nemaju ništa s tim i da odem u bolnicu gdje sam rodila. Ja sam išla u bolnicu, ali već na telefonu su mi rekli: 'Pa što hoćete gospođo, kćer vam je umrla i gotovo'", prepričava nam Marija.
Rekli su joj da ne tuguje, jer da će ionako roditi još djece. Nije dobila ni smrtni ni rodni list, ne zna ni gdje joj je kćer pokopana, jer to je bolnica, kako su joj rekli, sredila. Marija kao da nikada nije rodila.
Slično se dogodilo i obitelji Jeseničnik. Suzana Jeseničnik pokazuje nam fotografija iz rodilišta, na kojoj nedostaje njezin brat blizanac, Janko.
"Ne poznaješ svog brata blizanca, bili smo blizanci, a ja ga nikada nisam preboljela, osjećam da je tu. Mi ga se nismo odrekli, mislimo da je bio ukraden i prodan", kaže nam Suzana Jeseničnik iz Slovenije.
I njezin brat bio je zdrav, dok odjednom nije došla obavijest iz bolnice da je umro od plućne infekcije. Nisu mogli ni pogreb održati. Bolnica je i u ovom slučaju, sve sredila.
Njezinoj obitelji rekli su da je pokopan na jednom groblju, ali nikada ga nisu smjeli prebaciti u obiteljsku grobnicu, a nakon nekog vremena, groblje je prebačeno, sagrađeno je novo. Tamo više nema Jankove grobnice. Papire koje su im dali u bolnici, imaju nejasne podatke, pa čak i netočne. Na nekima nema pečata, na nekim piše da u obitelji imaju četvero žive djece. Njih je, inače troje.
"Po svemu sudeći, i svim drugim majkama, gotovo identična situacija se dogodila. Nisu vidjeli preminulo dijete, nisu ga same smjele pokopati, nije bilo pogreba. Nisu ih ni očevi vidjeli", dodaje Suzana.
Na sličan je način, kažu nam, nestalo 56 beba samo u Sloveniji, uglavnom 70ih i 80ih. Majke koje traže svoje bebe, ponovno je okupila Simona.
"Ne mogu reći da su sva djeca umrla, idemo više ka tome da su djeca prodana ili nelegalno usvojena. Ja sam išla po svim ministarstvima u Sloveniji, lijepo su me primili, pokazali razumijevanje, ali nismo imali neku suradnju. Ali mi ne odustajemo", govori nam Simona Kalanj koja predstavlja sve oštećene obitelji u Sloveniji.
Zbog Simone je Marija prvi put dobila dokumente, prije tri mjeseca. Nakon 63 godine. Odjednom piše da je beba imala upalu pluća, da je puštena kući zajedno s majkom, a onda istog datuma premještena. Gdje - pita se ova obitelj. I još mnogi drugi. Simoni se obitelji javljaju svakog dana.
"Konkretno imamo jedan slučaj za koji vjerujemo najviše da je dijete živo i dobili smo odgovor da to dijete nikada nije bilo sahranjeno na groblju u Mariboru. A bolnica je toj mamici obećala da će to dijete sahraniti u limenom sandučiću", prepričava nam Simona.
Ovakvih sudbina, kao što je Jankova ili Sonjina ima puno na području bivše Jugoslavije. A sve ove slovenske obitelji nastavljaju tražiti djecu koju su posljednji put vidjeli u rodilištu.
"Cijeli život imam osjećaj da je ona negdje blizu mene, da negdje živi, da negdje je", govori nam Marija, koja još uvijek traži kćer Sonju.
A brojnost ovako nevjerojatno sličnih priča majkama daje nadu da bi sve.
