Glavni su junaci: Tea, Mirsad i njihova kćer Frida. Deset godina autorica je bilježila zgode i nezgode s kojima se susreću, s očekivanjima obitelji i njih samih, s predrasudama, diskriminacijom i rasizmom. I u Hrvatskoj i na Kosovu. Film je na DokuFestu u Prizrenu dobio nagradu publike, a večeras je premijerno prikazan u Zagrebu.
Autorica nam je s premijere odmah požurila u studio. Večerašnja gošća, glavna junakinja i autorica filma Tea Vidović Dalipi stigla je u Direkt.
Moram reći, čini mi se jako hrabro na ovaj način otvoriti svoju intimu publici.
"Jest, ali mislim da je to isto neki važan korak u dobivanju nekakvog suosjećanja za ono s čime smo se nosili i zapravo s nekakvim suočavanjem s rasizmom i patrijarhatom, što je bila intencija ovog filma."
Rekli ste patrijarhat i rasizam. Zanima me kako je u Hrvatskoj ima partnera druge boje kože?
"Pa ja njega nisam na taj način gledala tako da nisam uopće u tom promišljala. Ja sam zapravo privilegirana bijela žena u ovom društvu koja u tim stvarima nije promislila, nije imala tog iskustva, ali nekakav suživot s osobom koja to svakodnevno proživljava mijenja perspektivu. I da, htjela sam zapravo na neki način progovoriti o tome i doprinijeti nekoj promjeni u društvu."
Na koji način se taj rasizam i patrijarhat što ste spominjali u svakodnevnom životu osjeća?
"Pa rasizam u kontekstu ostvarivanja određenih prava nekakvih frustracija s kojima ljudi svakodnevno moraju živjeti zato što jesu to što jesu i reakcija društva svakodnevno. Institucionalni rasizam kao možda najteži oblik upravo zato što stvara neku težinu u tome kad moraš ići negdje da bi dobio svoja prava. A onda mi možemo pričati do nekakvih ležernih oblika rasizma koji su mini rasizmi i svakodnevni."
Iznenadila sam se jako kad sam vidjela da kažete da i vaša kćer Frida doživljava to svaki dan da joj netko govori: "a kako si crna i to".
"Pa dobro, možda nije baš svaki dan, to su mediji malo pretjerali, ali u nekim momentima su bile te situacije i u filmu zapravo ja u svojoj naraciji govorim o tome, Ona je vrlo zapravo mala djevojčica koju mi odgajamo na način da bude ohrabrena i osnažena vezano za svoj identitet i za to kako izgleda. Ali i ovaj film, na kraju krajeva je za nju i za nove generacije i nekako u nadi da će situacija biti bolja, iako sve ono s čime se suočavamo ukazuje na to da je dosta izazovno."
Kako biste usporedili reakcije koje ste doživjeli vi kao par sa svojim djetetom u Hrvatskoj, a kako na Kosovu jer tamo ste se zapravo susreli, pretpostavljam i s nekom drugom vrstom, patrijarhata, seksizma…
"Različiti su neki segmenti, možda i zato što mi zapravo u Hrvatskoj živimo svakodnevni život. Na Kosovo više manje odlazimo u posjet obitelji, pa smo u nekoj mikro zajednici pa nismo toliko izloženi društvu, ali ono o čemu mogu govoriti, mislim i Hrvatska i Kosovu su neka postratna društva gdje su, gdje je Mirsad kao Rom u tom društvu zapravo imao dosta, zapravo teško iskustvo, ali da snajka zapravo jest dosta izražena uloga na Kosovu i određena očekivanja koja su patrijarhalna, koje su neko služenje muškarcima koje sam ja odbila. Ali, eto, prišlo su mi mnoge žene na Kosovu. Imam tu jednu priču da mi je jedna djevojka u trenutku kad sam radila taj kratki film rekla da je ovo zapravo i neka njena priča i da me podržava da radim dalje, tako da me to motiviralo da nastavim i u Prizrenu na Dokufestu smo dobili nagradu publike, što zapravo je neka vrsta podrške i izuzetno mi je drago da se to dogodilo. Ja sam tu nagradu ostavila Mirsadovoj obitelji jer u neku ruku i njima to daje neku počast upravo zato što su pripadnici manjinske zajednice u društvo."
Ima jedan zanimljiv trenutak u filmu kad vi s Mirandom raspravljali o tome je li treba reagirati na rasizam ili ne treba. Koji je pravi odgovor?
"Treba reagirati, apsolutno. Ja sam, eto, u procesu montaže dok smo radili film, to jest jedan moment gdje sam se ja malo same sebe posramila upravo iz razloga što je to jedna bol koja ti se nanosi, a ja nešto filozofiram, nemam pojma o čemu pričam. Mislim da jest jako važno reagirati i da je vrlo važno ukazati suprotnoj strani o tome što radi, što se čini osobama, jer jedino na taj način zapravo možemo promijeniti perspektive."
Kao netko tko je radio u Centru za mirovne studije, radili ste baš na migracijama. Mislite li da su predrasude i taj rasizam s kojima se susreću i vaš suprug i vaša kćer nešto slično ovome što s čime se susreću zapravo strani radnici koji ovdje dolaze raditi. Nepalci? Filipinci?
"Mislim da su oni u različitim pozicijama zbog prava koje ostvaruju i neke, možda te kulturno socijalne dimenzije i kruga ljudi koje imamo oko sebe. Ali svakako je vrlo važno istaknuti da je ključno da postoji politička volja da postoje politike koje uređuju sustav integracije, jer jedino tako kada institucije funkcioniraju i ostvaruju, daju ljudima mogućnost da ostvaruju svoja prava, onda i ljudi mogu normalno graditi svoj život i ne biti u nekoj težini."
