arti-201004210516006Juan Antonio Samaranch čak je 11 puta navratio u Hrvatsku, kao predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, uvijek je bio u našim krajevima na počecima velikih natjecanja. Taj profesionalni bankar koji je međunarodni oživio olimpijski pokret načet financijskim problemima, bojkotima i lažnim amaterizmom, izvrsno je poznavao i antropologiju, imao je umijeće pristupa ljudima i zaista su ga obožavali u zemljama u razvoju ili u društvima koja su tek tražila svoje mjesto pod suncem.
Vijest o smrti rastužila je sportski svijet...
Hrvatsku, to je često znao i reći, iskreno je volio. Bio je 1979. godine u Splitu na Mediteranskim igrama, pa 11 godina kasnije u istom gradu na poprištu prvenstva Europe u atletici. U Zagrebu je 1987. godine bio na otvaranju Univerzijade, gledao je tu i Europsko košarkaško prvenstvo, obilazio je gradilišta, a dolazio je iskazati podršku Hrvatskom olimpijskom odboru u nastajanju. Shvaćajući društvene promjene, već tada je govorio da će 'dati sve od sebe kako bi Hrvatsku poslao na Ljetne olimpijske igre u Barceloni 1992. godine“.
Teško da itko može zaboraviti finale sa Amerikancima...
Hrvatsku je Međunarodni olimpijski odbor priznao četiri mjeseca prije Ujedinjenih naroda. Glavni lobist, zapovjednik te ideje bio je nitko drugi nego Antonio Samaranch kojeg se pritisci svjetskih političara nimalo nisu ticali.
"Zamisllite da je košarkaški turnir bio bez Hrvatske i Dražena Petrovića", rekao je na otvaranju Draženovog spomenika u Lausannei, sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora.
"Da, sad si to ne možete zamisliti, ali i to je bilo moguće. Zapravo, prije te ideje bilo je nemoguće uopće razmišljati o Hrvatskoj u olimpijskom pokretu, dok još nije bila u UN-u", potvrdio je priču Samaranch koji je i nakon nesretne Draženove smtri bio i s Petrovićevim roditeljima, ali i redovit gost u HOO—u.
Kao i zakucavanje Arapovića za vodstvo 24:23...
S kontroverznim Antunom Vrdoljakom vezalo ga je prijateljstvo, i to veliko, pa ne mora čuditi da je sam Vrdoljak izrekao ideju o Danu užalosti u cijeloj Hrvatskoj zbog smrti velikog prijatelja Lijepe naše. Hmmm, kad se samo sjetimo koliko nam je tada bilo stalo doživjeti Barcelonu, svaki pijetet prema Samaranchu ne bi bio ni patetičan niti pretjeran.
Pamtimo Samarancha u Zagrebu u kasnim noćnim satima za vrijeme Univerzijade 1987.godine kad je glavni hrvatski grad konačno počeo živjeti život dostojan metropole. Samaranch je bio oduševljen organizacijom, ugođajem i kvalitetom Studentskih igara koje su baš u Zagrebu doživjele svoj vrhunac, potom su se te Igre utopile u moru kontinentalnih i svjetskih prvenstava, pa ne čudi da je Samaranch opčinjen Zagrebom razmišljao o dodjeli još jedne Univerzijade – Zagrebu.
Samaranch se u Zagrebu pojavio i na dan rođenja petmilijarditog stanovnika zemlje. Tu akciju koju je pokrenuo novinar Goran Milić, tada uključen u marketinške poslove Univerzijade, svi su podržali, pa i Samaranch. Naime, u UN-u, njujorškom sjedištu, postoji demografski sat koji je pokazivao da će se petmilijarditi stanovnik zemlje roditi baš negdje sredinom srpnja 1987. godine. Kako je ideja bila općeljudska i zgodna, prihvatili su je i u Ujedinjenim narodima, a kum novorođenčetu 11.srpnja rođenom u Petrovoj bolnici, Mateju Gašparu, bo je sam predsjedavajući UN-a Perez de Cuellar. Bio je u Zagrebu i Samaranch uključen u tu akciju, na dan rođenja malog Mateja, koji danas živi životom ostalih vršnjaka, jer su ga njegovi roditelji pametno makli od dosega javnosti.
Slavni Španjolac je tada izjavio:
"Cijeli svijet je sad ovdje u Zagrebu, slavimo rođenje jednog djeteta koje simbolizira cijelo čovječanostvo, u gradu koji je ponudio sve što čovjek može ponuditi, ljubav, ugođaj, organizaciju u simbiozi s poštenim nadmetanjem. Zato nam je danas baš lijepo u Zagrebu".
Zagreb je tih dana, renoviran, okupan novim fasadama sa novim dvoranama i bazenima zaista blistao, desetak tisuća gostiju zajedno je s najuglednijim gostom tumaralo po borilištima, a navečer dugo u gradu po špici. Ne kaže se slučajno da se Zagreb s Univerzijadom drugi put rodio, baš kao što se i sportska, ma ne samo takva, Hrvatska rodila Samaranchovim zalaganjem da se učini što prije ono što se prije ili kasnije mora učiniti.
Priznati Hrvatsku na vrijeme. Da to Samaranch nije učinio u pravi trenutak, Hrvatske ne bi bilo u Barceloni i zacijelo bi povijest u tom slučaju i izgledala ponešto drugačije. Eh, za ljude koji u idejama i mislima i postupcima preteknu ostale suvremene autoritete kažu da su viozionari. Da, Samaranch je bio vizionar.
