bolje ćuza nego ulica / Odglumio pljačku banke kako bi mogao u zatvor!

Dinko Zaharija htio si je oduzeti život. Preživio je smrtonosnu dozu tableta, odustao od rezanja žila, pa kao zombi bauljao gradom smišljajući gdje će spavati. Tako je stigao do najveće banke u gradu, ušetao i čekao red za lažnu pljačku.

„Neka djelatnica, tamo pun ormar bilo para, ona je to preslagivala, mene to nije interesiralo, mene je sasvim druga stvar interesirala, da se dočepam zatvora, kruha“, priznao je Dinko Zaharija.

Nikoga nije ozlijedio, nije uzeo novac, a policiju je mirno čekao desetak minuta. U pritvoru je bio 30 dana. Danas se kaje i kaže kako to danas nikada ne bi ponovio.

„Trebao sam bit samo dva dana ali ja sam rekao dajte pustite me još mjesec dana jer ću vam ponovit isto, nisam imao kud“, rekao je očajni Zaharija.

Domsko je dijete, završio je školu za konobara, skupio 31 godinu radnog staža, oženio se i dobio dvije kćeri. Bio je na ratištu, pa trbuhom za kruhom otišao u Njemačku. Zarađene marke slao je kući. Jedina razonoda bio je loto, a jedan ispunjeni listić nije uplatio.

„Navečer kad sam sjeo i gledao loto svih mojih 6 brojeva s dopunskim su izašli“, kazao je Dinko.

Tu je sve krenulo nizbrdo. Dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka izmaknulo mu je za dlaku, što je teško prihvatio. Vratio se u Rijeku, kćeri su odrasle, žena se bavila sobom, a Dinko kockom.

Razveo se, plaće prokockao, životario, pa odglumio pljačku da se ne vucara po ulici. Nakon odležanog pritvora saznao je za riječko Prihvatilište za beskućnike i njihov časopis Ulične svjetiljke od čije prodaje sada živi.

Vratio je dugove i živi kao podstanar. U časopisu kojeg prodaje napisao je ispriku bankarskoj službenici. Ispričao joj se i na sudu na kojemu 23. ožujka čeka presudu.

„Spreman sam na sve, kakva god da bude, kriv sam“, priznao je.

Natrag se ne može pa kad odsluži kaznu, pošteno će raditi za mirovinu i puno mirnije staračke dane.