Uslijed burnih previranja u području radnog zakonodavstva u Hrvatskoj, tu i tamo u javnost iskoči poneki delikatan, a specifičan aspekt iz te materije. U posljednje vrijeme, mogli bismo izbor svesti na dva indikativna momenta. Prvo, ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić izjavio je da ne smijemo više gajiti iluzije o održivosti tradicionalnog modela, poznatog kao "tri osmice". Nije, doduše, rekao što bi točno trebalo uslijediti namjesto prava za koja su radnici ginuli još u Chicagu, koncem pretprošlog stoljeća.
Privremeni poslovi
Nekako istodobno, u sindikalnim krugovima poveo se razgovor o nacrtu Zakona o povremenim i privremenim poslovima, osmišljenom radi agencijskog fleksibiliziranja rada. Posrijedi je akt kojim se iz Zakona o radu izdvajaju odnosi vezani uz manje, jeftinije i kraće poslove. Radnici na takvim zaposlenjima izgubili bi mnoga prava koja ostali još uspijevaju zadržati, no problem je i širi od toga. Sudeći po međunarodnom iskustvu, takvo zakonodavstvo u praksi biva zloupotrijebljeno od mnogih poslodavaca, pa se među privremene i povremene poslove skriju razni poslovi koji ni po čemu ne bi trebali spadati u predviđeni krug.
Loša iskustva u okruženju
Johannes Jakob iz Njemačkog saveza sindikata (DGB), koji se u Hrvatskoj uključio u raspravu o izmjenama Zakona o radu, upozorio je kolege u Zagrebu da pripaze što im sporni nacrt zakona nosi, prije negoli bude izglasan u Saboru. Jer će kasnije biti puno teže unositi ispravke u akt koji tako rigidno uređuje tzv. izuzete poslove i radne odnose. On je to istaknuo polazeći od lošeg iskustva koje Njemačka i Austrija imaju s uvođenjem zasebne regulacije za poslove manje vrijednosti i kraćeg trajanja, piše Deutsche Welle.
S druge strane, Slovenija je sličan zakon odbila 2010. na referendumu.
"Taj zakon bio bi samo nova zaobilaznica radnih prava koje sadržava Zakon o radu", izjavila je Katarina Perković iz Novog sindikata.
Progovorili 'nevidljivi'
U Hrvatskoj je svježe sjećanje na veći broj radnika zaposlenih u Čistoći na određeno vrijeme, no koji su dugo radili tako "nevidljivi", i javno progovorili tek kad im je zaprijetila mogućnost otkaza. Naravno, što je socijalna nesigurnost veća, to i radnici trpe više, prije negoli dignu glas. Ali, država ne čini ništa – odnosno, ništa efikasno – da stane ne kraj takvom ugrožavanju ljudske egzistencije i sivoj ekonomiji koju generiraju najpohlepniji poslodavci.
Posao postaje nalik zatvoru
Domagoj Mihaljević, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokraciju (BRID), slaže se da vlasnici poduzeća podržavaju formu "mini poslova" jer mogu maksimalno uvjetovati visinu nadnice. Pogotovo u uvjetima krize, a često ne plaćaju poreze ni doprinose, pa radikalno smanjuju trošak rada.
"Ovaj zakon značio bi novu snažnu afirmaciju i nametanje moći kapitala", rekao je Mihaljević. Dodaje da je radnik prisiljen posve se prilagoditi zahtjevima fleksibilnosti u pogledu vremena, prostora i radničkih normativa.
Radničko vrijeme na poslu tako postaje amorfno i nedefinirano, a radnici gube mogućnost da si normalno planiraju život.
"Posao im postaje nalik zatvoru, pa zbog svega toga treba spriječiti donošenje ovakvih mjera po kojima se ljudi zapošljavaju, ali kao robovi", zaključuje Domagoj Mihaljević.
