Samo postavljanje takvih pitanja odmah privlači kritičare utopijskog razmišljanja. Iako u principu lijepa ideja, manje radnih sati nije izvedivo u praksi, reći će. Ovakva rješenja rezultirala bi smanjenom potrošnjom i još većim gospodarskim teškoćama.
Neki zagovaratelji radne etike čak tvrde da put prema zdravlju i sreći leži u dugotrajnijem radu, ne u njegovom smanjivanju. Rad nas čini zdravijima i sretnijima.
Prijetnja sreći?
Takva pro-rad ideologija koristi se kako bi se legitimirale socijalne reforme kojima bi se nezaposlene prisiljavalo da prihvate bilo kakav posao, pod bilo kakvim uvijetima.
Uz to stvara i ideološku barijeru protiv zahtjeva za provođenje manje vremena na poslu.
Skraćeno radno vrijeme predstavlja se kao prijetnja našem zdravlju i sreći, a ne kao nešto što bi to poboljšalo.
Ali zamisao o manje rada nije samo moguća, već je i osnova za bolji životni standard.
Sve više znanstvenih istraživanja otkriva pravu cijenu duljeg radnog vremena, uključujući i slabljenje mentalnog i fizičkog zdravlja.
Dugi radni sati povečavaju rizik od moždanog udara, srčanih bolesti i dijabetesa 2. Uz to gubimo vrijeme koje bismo proveli s obitelji i prijateljima. A najgore je što gubimo mogućnost biti i raditi stvari koje čine život vrijednim življenja.
Rad nas sputava
Naši su životi često previše opterećeni poslom tako da imamo premalo vremena i energije tražiti alternativne načine življenja - ukratko, naši talenti i potencijali ograničeni su našim poslom.
Rad nas ne oslobađa, već nas sputava. I to sve govori da bi trebali raditi manje.
Trebali bi se suprotstaviti važećoj radnoj etici i promovirati alternativne načine života koji su manje orjentirani na rad.
Tehnološki napredak tijekom zadnjih stoljeća konstantno povećava produktivnost. Ali dobici u produktivnosti nisu rezultirali kraćim radnim danom. Barem u modernim vremenima, ti su dobici rezultirali povećanjem dobiti vlasnika kapitala.
Odnos moći
Nepostojanje napretka u skraćivanju radnog vremena u modernim kapitalističkim gospodarstvima odražava utjecaj ideologije, kao i moći.
S jedne strane, učinci konzumerizma stvorili su moćnu snagu koja ide na ruku duljem radnom vremenu.
Zaposlenike se cijelo vrijeme uvjerava da kupuju više i više, a zbog toga moraju više i raditi, da bi išli u korak s najnovijom modom, ili tehnološkom igračkama.
S druge strane, oslabljena snaga radnika nasuprot kapitala stvorila je uvjete koji pogoduju produljenju radnog vremena.
Nedavno otkriće radne prakse u Amazonu govori o moći kapitala u nametanju loših radnih uvjeta, uključujući i dodatne radne sate, zaposlenicima.
Rast nejednakosti u društvu također hrani kulturu dugih radnih sati jer pojačava osjećaj nužnosti da se radi više.
David Graeber provokativno tvrdi kako tehnologija napreduje istovremeno s povećanjem broja 'usranih', ili besmislenih, poslova.
Zbog toga nismo ostvarili Keynesovo predviđanje da ćemo u 21. stoljeću imati 15-satni radni tjedan, kao rezultat tehnološkog napretka. Umjesto toga, živimo u svijetu u se stvara posao bez društvene vrijednosti.
Razlog za to, po Graeberu, potreba je vladajuće klase da drži radničku klasu zaposlenu.
Iako postoji tehnologija s potencijalom da smanji radno vrijeme, politički izazov koji bi predstavljala radna populacija s dovoljno slobodnog vremena razlog je zbog kojeg vladajuće elite nisu spremne ostvariti taj potencijal. Kraće radno vrijeme, iako moguće i poželjno, blokiraju polotički faktori.
Cijena dugog rada su, kao što je već rečeno, slabije zdravlje i općenito lošiji životi zaposlenika. Ali i za poslodavca postoje troškovi u vidu niže produktivnosti i niže profitabilnosti.
Eksperimenti
Postoje eksperimenti s manje radnih dana. Uniqlo, japanski prodavač odjeće, dozvoljava svojim zaposlenicima četverodnevni radni tjedan. Ali ta nova shema ima i svojih loših strana. Zaposlenici moraju raditi desetosatne radne dane, da se ne izgubi radni tjedan s 40 radnih sati.
Takvo "skraćivanje" u biti negira koristi trodnevnog vikenda, jer nakon što četiri dana rade po deset sati, zaposlenicima često treba cijeli dan da se odmore. U tome slučaju, kvaliteta života uopće nije poboljšana, već čak može biti i pogoršana dugotrajnim predugim radnim danima.
Samo smanjivanje radnog tjedna na 30 sati ili manje može biti stvarni napredak u postizanju kraćeg radnog vremena.
Da bismo dostigli tro- ili idealno četverodnevni vikend trebali bi u potpunosti promjeniti društvo, kao i prevladavajuću radnu etiku. Trebamo prigrliti zamisao da je manje rada način da se bolje živi i da radimo da bismo živjeli, a ne da živimo da bismo radili.
