Ovo je mjesto gdje se sastaju tuga i dobrota. Tuga onih koji su zbog poplava morali napustiti svoje domove i dobrota volontera. Do prije dva tjedna ovo je bila tek jedna obična sportska dvorana. Danas je to prihvatilište, novi dom za ljude koje je voda ostavila bez ičega, mjesto na kojem vrijeme jako sporo prolazi. Prostor ispunjen brigom.
"Stavite sebe u tu situaciju. I onda možete znati. Nije nam ovdje loše, loše je što smo stari ljudi, bolesni i nismo kod kuće", kaže MandaLucić iz Gunje.
Ovdje se priča samo o vodi i poplavi. Svako malo na vratima se pojavi netko tko je obišao svoj poplavljeni dom. Razmjenjuju se iskustva, procjenjuje šteta i broje dani do povratka.
"Prvih deset dana je bila neka nada. Ljudi su dolazili ovamo s nadom i smješkom. Sad kad su se počeli vraćati kući i vidjeli šta je... Sad se mješaju suze i smijeh", rekao je JuricaKatić, voditelj Prihvatilišta u Cerni.
Kroz ovu je dvoranu do sada prošlo oko 700 ljudi, tristo je raspoređeno po obiteljima u Cerni, a ovih stotinjak još uvijek čeka smještaj.
Volonteri, većina iz Cerne, ali stigli su i iz ostatka Hrvatske, pa čak i iz Njemačke - oni su pravi heroji. Ljudi koji su se u ova dva tjedna nagledali patnje, ali nisu skinuli osmijeh s lica. Jer, to je odlika pravog domaćina.
"Deda je imao 80 godina i ima na sebi samo bokserice i čizme. Ogrnut dekom. To je stvarno dno. Svaki čovjek bi se zapitao. Njega su doslovno iznijeli iz kuće jer da nisu on bi se udušio", kaže Katić.
Ovo je mjesto gdje završavaju paketi koji još uvijek pristižu iz svih dijelova Hrvatske. Domagoj je iz Vinkovaca u Cernu došao s teškom misijom - obradovati najmanje.
"Po njihovim reakcijama - ima tu još onog dječjeg. Oni se se stvarno vole igrati i družiti. Moramo im odvratiti pažnju od ovog što se dogodilo s nečim veselim i šarenim", kaže DomagojIvanković.
U ovoj prostoriji 24 sata dnevno dežuraju liječničke ekipe. Oni su pružali pomoć pothlađenim i isprepadanim ljudima. Ponosni su na odrađeni posao. Ipak im je uspjelo u prostoriji prepunoj ljudi zadržati higijenu i spriječiti zarazu.
"Nisam imala vremena misliti o katastrofi i ni o čemu. Već jednostavno na koji način pomoći ljudima. Bila sam samo zauzeta svojim poslom. Brzo razmišljati i reagirati", kaže liječnica i bojnica DoroteaČandrilić.
Deset je sati navečer. Pada noć. Volonteri su otišli na zasluženi odmor, a ovi se ljudi pripremaju za još jednu noć izvan vlastitih kreveta.
Teško je i zamisliti s kojim se brigama u ovom trenutku suočavaju. Nedostaju im, kažu, one male rutine. Ono što mi još uvijek imamo, a njima je u trenu progutala voda.
"Ujutro da popijem kavu s prijateljima. Imam neke prijatelje i mi to često radimo", kaže MilanDjedović iz Gunje.
Svi su već navikli na svjetlo, žamor i buku. Šest sati ujutro je. Cerna se polako budi. Jedan dio ovih ljudi će danas obići svoje domove dok će ostatak treći tjedan za redom provesti u prihvatilištu.
Ujutro su se vratili i volonteri. Danas ih čeka puno posla. Djeluju iscrpljeno, bez obzira što nitko od njih to nikada neće priznati.
Većina ovih ljudi uskoro će napustiti Cernu i preseliti u adekvatniji smještaj. Jednom će se vratiti i u svoje poplavljene domove. Ali nikada neće zaboraviti mjesto gdje su osjetili ljudskost i sačuvali nadu.
"Ja gledam život malo s one vedrije strane. Nije sve propalo. Živi smo i zdravi. Najbitnije da smo spasili obitelj, da nitko nije ostao u vodi. A ovo drugo će se nadoknaditi."
U ovoj dvorani uskoro više neće biti paketa i madraca. Ova će se zabrinuta lica vratiti u svoju Gunju i Rajevo selo. Na ovom mjestu ponovo će se oglasiti školska zvona i lopte udarati po parketu. Ali, svi će ovi ljudi iz sada najpoznatije škole u Hrvatskoj otići bogatiji za jedno iskustvo: u ljudima ipak postoji nešto moćnije od bilo kojeg vodenog vala.
