Premijer Andrej Plenković pravi je sretnik. Rejting stranke mu raste, plaća mu raste, Hrvatska pod njegovim vodstvom uskoro ulazi u eurozonu i Schengen, a međunarodne igre bez granica za preuzimanje Fortenove toliko su komplicirane prosječnom promatraču, pa i većini domaćih političara, i igraju se na toliko terena da su i pljačka Ine i svjedočenja na Antikorupcijskom vijeću ekspresno pala u treći plan. Uz to, upalilo mu je i miniranje rada tog vijeća instaliranjem Hrvoja Zekanovića čiji performansi odvlače značajan dio pažnje javnosti.
Naša i inače spora opozicija takav ubojiti ritam naprosto ne može pratiti, a ako netko u slučaju Fortenova i prepozna bilo kakvu Plenkovićevu odgovornost, lako ju je zapetljati u ionako zamršen slučaj preuzimanja tvrtke kroz koju se, zapravo, u priličnoj mjeri kontrolira život u Hrvatskoj.
Obnova puževim korakom...
Kad se tome pribroje rat u Ukrajini i američki izbori, jasno je da se pored tako krupnih tema teško i tek na kratko u politički i javni prostor probijaju svi oni "sitni" problemi koji svakodnevno muče stanovnike Hrvatske; poput puževe obnove potresom pogođenih područja, rasta kamata, realnog pada plaća i divljanja cijena, općeg pada standarda i rekordnih redova pred pučkim kuhinjama uslijed pandemije siromaštva.
Na dane se čini kako postoje dvije Hrvatske: jedna je uspješna i toliko bogata i moćna da je prvenstveno angažirana oko vlastite promocije i svjetskih dilema, a druga je osiromašena i posve nemoćna u rješavanju temeljnih životnih problema.
Stotine onih čija je imovina stradala u potresu još uvijek žive u kontejnerima u kojima je zimi hladno, ljeti nesnosno vruće, a u jesen i proljeće prokišnjavaju. Većina njih su i umirovljenici s primanjima koja jedva dostaju za minimalne troškove života. Tim nesretnim ljudima prirodna je katastrofa uništila domove, ali katastrofalna nebriga države im uništava živote.
Već znamo da je propalo 5,3 milijardi kuna koje nam je Europska unija dala za obnovu nakon potresa, a današnji podaci o obnovi na Baniji kažu da je od ukupno 9647 kuća koje je trebalo obnoviti dosad izgrađeno samo šest (!) i da se konstrukcijska obnova izvodi na njih 110, te da ih je 1055 samoobnovljeno. Bilo je 8567 zahtjeva za nekonstrukcijsku obnovu, a do danas je nekonstrukcijski obnovljeno samo 3808 kuća. U Zagrebu je u 900 dana od potresa obnovljeno osam stambenih zgrada i četiri škole (od 170 škola, vrtića i javnih ustanova koje se moraju obnoviti). U potresu je oštećeno 26.000 građevina, od čega ih je 1900 potpuno neupotrebljivo.
Stanovnici zagrebačkog naselja Čučerje, koji će još jedan Božić dočekati među ruševinama premda žive u gradu "s najljepšom proslavom Adventa", baš kao i naši sugrađani na Baniji, naprosto su postali građani trećeg reda. Ako ne nađu načina da se sami snađu, na obnovu će čekati valjda još pet godina, a možda je i ne dočekaju, baš onako kako je nisu dočekali deseci Banijaca.
Otkrio Paladina da je Italija u Uniji
Kad se resornog ministra Ivana Pladinu, koji je najbogatiji ministar Plenkovićeve vlade i kojem sa svakim danom na ministarskoj dužnosti raste osobno bogatstvo, pita kad se može očekivati ubrzanje obnove, kaže da će biti zadovoljan kad se mjesečno bude započinjala obnova 50 kuća te da očekuje da će se za samo šest mjeseci obnova toliko ubrzati da će mjesečno obnavljati 100 kuća. Što će biti ako se to ne dogodi, kao što se nije dogodilo ni značajno ubrzanje obnove otkad je on preuzeo obnovu? Ništa.
Kad ga se pita zašto su poslovi na obnovi dodijeljeni građevinskim tvrtkama u stečaju budući da one definitivno ne mogu pratiti brze rokove gradnje, kaže da na tržištu nema dovoljno građevinskih tvrtki i radnika te da si građani sami potraže izvođače za obnovu u režiji države. Kad ga se pita zašto je Italija puno brža u postpotresnoj obnovi, mrtav-hladan kaže da je to zato što je Italija članica EU-a i ima europski usklađene zakone, ali i da je više puta mijenjala zakonodavstvo o obnovi. Moguće je da je zbog zauzetosti s raspetljavanju poslova s Rusima Paladina zaboravio da je i Hrvatska u Uniji i da je morala europski uskladiti zakonodavstvo, ali zašto kao resorni ministar svjestan problema ne predlaže nova zakonska rješenja, pa da i mi kao i Italija mijenjamo ono što ne valja, e o tome nema što reći.
Curi i treća godina da su Zagreb i Baniju pogodili potresi, a ništa se u suštini ne mijenja. Idu Božići i Nova godina i humanitarne akcije za pomoć siromašnima i stradalima; opet ćemo psujući na kauču nepomično gledati kako naši sugrađani žive u uvjetima nedostojnima čovjeka, u uvjetima u kojima nitko u Hrvatskoj danas ne bi trebao živjeti. Baš kao što se nitko ne bi trebao hraniti u pučkim kuhinjama, koje su ove jeseni prepune umirovljenika i radnika koji primaju plaću, ali njome ne mogu pokriti osnovne troškove života. Ako vam to nije ugodno gledati, naprosto okrenite glavu jer vam to sjajno ide - posve je nevažno hoćete li je okrenuti ulijevo ili udesno - samo okrenite glavu.
I ne brinite, nitko vam neće zamjeriti jer skoro svi okreću glavu. Ta "nevidljiva Hrvatska" stvarno je nevažna dok bilježimo sve ove povijesne uspjehe kojima nas je zadužila Plenkovićeva vlada.
