Prošla su dva tjedna od dolaska na olimpijski tron. Miho, koji detalj iz Londona s OI ćete posebno pamtiti? Ma sve asocijacije su najljepše moguće, posebne. Dodjela medalja, izvođenje himne... Dosta je nekih detalja koji su mi se urezali u pamćenje. Osobno, najljepši je bio trenutak kad sam shvatio u finalu da nas Talijani više ne mogu stići. Ostale su još neke tri-četiri minute do kraja utakmice kad je Sandro Sukno zabio s igračem više. Tada sam postao svjestan -– gotovo je, više nam ništa ne može uzeti zlato. To je moj osoban trenutak u kojem sam doživio neizmjernu sreću. Kao sportaš si inače nikad ne bih dopustio da je utakmica gotova prije samog kraja, ali to su bili trenuci potpune sreće i zadovoljstva.
Jeste li očekivali da ćete biti tako dominantni u bazenu? Svi mi igrači ušli smo u pripreme s velikim nadama i željama. Znali smo da smo kvalitetni, ali isto tako su se apostrofirali i brojni neuspjesi s ranijih Igara.
U reprezentaciji ste od početka Rudićeve ere, dakle od 2005. godine. U tih osam godina osvojili ste jednu od četiri medalje na Europskim prvenstvima, jedno zlato i dvije bronce na SP-ovima, te ovo londonsko zlato. Je li se moglo više? Ima sve svoje zašto i zato, bilo je dobrih i loših rezultata. Kad se sjetim početka i SP-a u Montrealu 2005. godine... Iza reprezentacije je bilo par neuspješnih godina, stigao je Ratko Rudić i igrali smo odlično i nesretno izgubili polufinale, na kraju smo završili kao četvrti. Tada mi je to bio smak svijeta, ne samo meni, nego svima nama. Vjerovao sam da će nam se to kad-tad vratiti. Ovaj olimpijski ciklus je bio pravi.
Mislim da smo i mogli osvojiti još koju medalju, popeti se na koje postolje više. To postolje više mislim na svjetske bronce iz Šangaja i Rima. Da me se krivo ne shvati, velika je svaka medalja. Najviše žalim za Olimpijskim igrama u Pekingu, to je najveća šteta. Nismo igrali dobro, izgubili smo četvrtfinale od Crne Gore, na kraju smo bili šesti, a cijelo ljeto smo sanjali tu medalju. Došli smo pretrenirani u Peking, nije se niti pogodilo s kondicijskim trenerom. Izbornik je tada preuzeo krivnju, odgovornost za sve. Dogodi se...
Što se dogodilo u Eindhovenu na EP-u prije par mjeseci? Reprezentacija je u par mjeseci napravila neviđenu preobrazbu. Od najgoreg plasmana u povijesti – 9. mjesta u Europi, do najvećeg uspjeha – olimpijskog zlata. Mislim da se Eindhoven morao dogoditi. Naravno da nam je bilo žao, ali mi igrači smo već mjesec dana nakon prvenstva bili sigurni u sebe, da ovo nije bila prava slika reprezentacije. Bilo je i više razloga neuspjeha. Od 13 igrača, četiri su imala ozbiljne ozljede. Stvarno je teško igrati bez 'pola' momčadi. Nismo dobro igrali u nekim utakmicama, a u nekim su nas sasjekli suci. Nismo rasli igrom kroz turnir, ali dobro je, da smo tada bili pravi, možda se ne bi dogodio London.
Kakav je Ratko Rudić kao trener? 'Klanjaju' mu se svi, osvojio je sve što je mogao. Tepaju mu da je najbolji trener u povijesti vaterpola, možete li ga usporediti s nekim od drugih stručnjaka? Ne volim uspoređivati. Mislim da je Rudić, ajmo reći, osoba koja najbolje emocionalno i psihološki djeluje tijekom natjecanja. On je tako miran i hrabar. Ne možeš pored takvog trenera igrati 'kao grlica'. Trener to prenosi na igrače. Iskustvo je uvelike na njegovoj strani, on i danas mnogo radi. Nije bilo potrebe za prijetnjama, maltretiranjima, kao u prvom mandatu, tada je bio mnogo stroži. Nije cijelo ljeto niti dva puta digao glas na nas. Veliki plus je bio Pero Kuterovac, kondicijski trener, on nas je fantastično pripremio. Između sebe smo mi igrači pričali kako je sve odlično posloženo, kako sve savršeno funkcionira.
U našoj reprezentaciji je funkcioniralo savršeno, ali u svijetu vaterpola to baš ne izgleda tako. Pozavide li kad vaterpolisti recimo nogometašima zbog zarade, medijske praćenosti? Ma mi se ne možemo mjeriti s nogometašima. Ako vaterpolo igra milijun ljudi, onda se nogometom bavi dvije milijarde, takav je omjer. Moramo 'pomesti' ispred svog praga. Čelnici LEN-a ne vode brigu o vaterpolu. Više je problema, jasno se vide.
Možete li točno navesti u čemu je problem? Prva i osnovna stvar je kalendar natjecanja. Jednostavno, ako 1. lipnja imaš Final four Eurolige, dva mjeseca kasnije Europsko prvenstvo, a uskoro ti počinje i domaće prvenstvo, ne možeš ništa. Vaterpolo treba biti ljetni sport. Reprezentacije nek igraju po zimi, ali sama činjenica da naša 2. i 3. liga imaju veću gledanost od Jadranske lige, koja je najjača na svijetu, dovoljno govori. Drugi problem je sudačka organizacija i pravila. Stalno nešto 'šaraju' sa sucima, pokušavaju mijenjati pravila i kompliciraju, umjesto da pojednostave igru. Marketing je ogroman problem, pogledajte stranicu LEN-a, pa ona ne funkcionira veći dio godine!
Može li se od vaterpola onda uopće živjeti? Može ako ste vrhunski igrač. Možete i racionalnim raspolaganjem novca imati i dobar život nakon karijere, ali to vrijedi samo za 30-ak najboljih igrača na svijetu. Velika je razlika između nekog prosječnog prvoligaškog igrača i reprezentativca. Jedan i drugi imaju ista ulaganja, trud je gotovo jednak, ali jedan može dobro živjeti, dok je drugi je u ogromnim problemima ako nije uz igračku karijeru završio fakultet.
Vaterpolsko tržište još je i pogodio odlazak Gabrielea Volpija iz Pro Recca. Milijarder je odlučio prestati financirati taj klub. Kako će se to odraziti? Sada svi kukaju oko toga, ali to je dobro za vaterpolo. Dobro jer je Recco vodio lošu i prljavu politiku. Svojim postupcima su uništili talijanski vaterpolo i konkurenciju u Europi. Utrostručili su budžet, digli cijene, ali i nepotrebno kupili 25 igrača. Petnaest ih je bilo dovoljno, ali oni bi ih kupili još deset samo da ne igraju za konkurenciju. Bacili su novac oni i ostali jer protiv takve momčadi nemaš puno šanse. Treba sada proći godina-dvije, dok se situacija ne popravi, vrati na staro.
No, i dalje ulaže u Primorje, tamo očito ne misli odustati. Primorje je druga priča, dobitak za naš vaterpolo. Tamo svi igrači igraju, nose taj klub.
Jedan od njih će biti Sandro Sukno, čiji odlazak u Rijeku nije najbolje prihvatilo Jugovo čelništvo. Možete li to komentirati? Bez komentara. Teško mi se staviti u bilo kakvu situaciju, bilo čiju...
