DW: Gospodine Bangert, onaj tko otvori Vašu knjigu vidi rat u svom njegovom užasu, bez ikakvog filtera: leš bez glave kojega su skoro pojeli psi, bačen na deponij smeća. Beba u košari ostavljena sama u napuštenoj kući ... Golo, pretučeno tijelo na krvlju natopljenoj plahti. Moraju li fotografije iz rata biti toliko brutalne?
Christoph Bangert: One moraju biti brutalne onoliko koliko je brutalan i sam rat. U ratu nema ničeg svetog, posebnog. Ljudi ratuju otkad postoje. I to mora biti dokumentirano kao i sve drugo. I na nama je da onda nešto s tim napravimo - ili pak ništa.
Kada pogledam neku od ovih fotografija imam potrebu okrenuti glavu. A Vi to iz profesionalnih razloga morate gledati na licu mjesta, uživo. Koliko Vam to teško pada? Vrlo teško. Ali, kao fotograf to morate prevladati i prisiliti se u tako ekstremnim situacijama raditi i biti jednostavno profesionalni. A to je jako važno, jer ja po zadatku odlazim na ta područja - upravo da bih napravio takve fotografije. I moram ih objaviti. Na žalost se baš posebno strašne fotografije nikada ne objave i zbog toga sam ih ja sada objavio u ovoj knjizi.
Mnoge fotografije nisu objavljene jer su jednostavno previše brutalne. Možete li razumjeti ovu autocenzuru, ovu zaštitu od surove stvarnosti? To je potpuno prirodna reakcija. Autocenzura se u osnovi odvija u tri faze. Prvo je tu sam fotograf. Jer, ima puno fotografija koje ni ja sam ne proslijedim redakciji. Potom se i u redakciji odlučuje: što ćemo objaviti, a što ne? Treća faza je u suštini najzanimljivija i to je ono što činimo svi: mi kao promatrači često ne želimo vidjeti te fotografije. Mi ih izbjegavamo. Ne možemo se natjerati na to. Zato ova knjiga nije samo kritika medija ili samokritika, već kritika svih nas. Odgovornost leži na svima nama da ovakve fotografije tražimo i gledamo, pa čak i ako nam je to užasno teško.
Ali zašto? Zato što su to stvari koje su se stvarno dogodile. Nama u sjećanju ostaju slike - ne zvukovi, natpisi ili filmovi. Fotografija, dakle, gradi sjećanja kod ljudi. Ako mi iz izvještavanja oduzmemo užas, onda se ljudi više neće sjećati tog aspekta. A to je opasno. I jednako je tako važno u kojem se kontekstu objavljuju te slike: nema smisla objavljivati slike na naslovnicama bulevarskih novina kako bi se šokiralo ljude i tako povećala prodaja. Mora se ići dalje od tog prvog šoka.
Ali, zar to ne dovodi onda do otupljenja? Ne vjerujem da ćemo tako otupiti. To su tako užasne stvari da one svakoga dirnu. Na to se čovjek ne može naviknuti. Sjetite se fotografija oslobađanja Auschwitza. To je tako ekstremno, tako strašno. Ako otupimo na takve fotografije, onda više nismo ljudi. To nisu fotografije koje čovjek treba gledati svaki dan, ali ih svakako treba vidjeti. A mi to ne radimo jer nam je teško i jer sebe stalno cenzuriramo. http://www.dw.de/war-porn-%C5%A1okantna-knjiga-o-brutalnosti-rata/a-17710524
