Već na početku rada na predstavi o ubojstvu srpskog premijera Zorana Đinđića, zagrebački redatelj Oliver Frljić naišao je na nemale probleme: počeli su kružiti otrovni tračevi tipa "došao Hrvat da nam soli pamet", glumci su jedan za drugim otkazivali suradnju, a pola Ateljea 212 bilo je protiv izvođenja predstave. Usred konfuznih i napetih proba, Frljić je u jednom trenutku prekinuo rad i otišao za Zagreb, a nastavak proba može se zahvaliti jedino upornom nagovaranju direktora teatra Kokana Mladenovića. Dva tjedna pred premijeru pritisci iz političkih struktura bivali su sve jači, bilo je znakova da se prate telefonski razgovori članova ansambla, a koji dan pred prvu izvedbu jedan je glumac završio u bolnici zbog perforacije čira, pišu srpske Novosti.
U grobnoj tišini
Premijera je održana u pomiješanoj atmosferi negativnoga glamura i opasnosti hoće li predstave uopće biti. Politička i kulturna elita ispunila je gledalište do posljednjeg mjesta, u publici su bile Đinđićeva majka i supruga Ružica, kao i puno gledatelja iz Hrvatske. A onda je počelo: u sat i petnaest minuta Oliver Frljić i njegovi glumci istresli su publici u lice sav gnoj političkog života koji se posljednjih 20 godina taložio do ubitačnih razmjera i u konačnici doveo do ubojstva najobrazovanijeg i najmodernijeg političara kojeg je Srbija imala.
Izvedba se ne temelji na klasičnoj priči i nema glumačkog patosa: to je tvrdi obračun glumaca s publikom na temu odgovornosti čitavog društva i svakog pojedinca za sve ono ružno što se dogodilo i u čemu Srbija pliva i danas – od ratova i zločina do tajkuna i političkog kupleraja, od Vukovara do Kosova, glumci okrenuti prema publici nabrajaju sve gadosti u kojima su građani i elita Srbije sudjelovali. Publika je bila prisiljena sjediti u potpuno osvijetljenoj dvorani i slušati o vlastitoj odgovornosti za ono što se dogodilo. Mijenjale su se samo slike: scenom je dominirala maketa hrama Svetog Save u Beogradu, na koju su se penjali glumci kostimirani u pravoslavne svećenike naoružane kalašnjikovima, pripadnike specijalnih jedinica ili dobrostojeće građane, te nabrajali sve gadosti koje su počinili, uključujući i ubojstvo premijera, neprestance naglašavajući publici da su to učinili radi nje. Iz makete hrama glumci u jednom trenu vade maketu džamije i pale je na sceni.
Na publiku, koja je sve gledala u grobnoj tišini, posebno su neugodno djelovale scene u kojima se pojavljuje golema knjiga srpskog Ustava na kojem je ispisano "Ruke su nam krvave, savjest nam je čista", čitanje originalnog govora vladike Amfilohija Radovića nad Đinđićevim odrom, "suđenje" Vojislavu Koštunici radi odgovornosti koju snosi kao predsjednik države u trenutku ubojstva, fingirani izvještaj srpske tajne službe o praćenju glumaca koji su radili predstavu…
Članovi Vlade nisu izdržali
Velika vrijednost Frljićeva rada upravo je u tom neprestanom poigravanju između stvarnosti i fikcije: dokumentarni fakti na sceni dobivaju ubitačan kazališni naboj, a izmišljeni dijelovi postaju stvarnost, pokazujući da je realitet Balkana sačinjen od otrovne smjese mitova, laži i poluistina. Nakon svog tog socijalnog izmeta pokazanog u predstavi, kraj je djelovao drsko, ali logično: jedna glumica, gola do pasa, oblači krvavu košulju Zorana Đinđića, razmotava srpsku zastavu i povraća po njoj. Članovi Vlade Srbije nakon toga su naglo napustili dvoranu, kao i jedan dio publike; oni koji su ostali, frenetičnim su aplauzom ispratili glumce.
Oliveru Frljiću i glumačkom ansamblu treba zahvaliti na jedinstvenom i hrabrom umjetničkom činu, koji je ovoj zemlji bio više nego potreban. I još nešto: s obzirom na to da će Frljić u zagrebačkoj "Gavelli" uskoro raditi predstavu o ubojstvu obitelji Zec, možemo očekivati sličnu inventuru mračnih dijelova novije povijesti hrvatskog društva.
