Hrvoje Ivančić diplomirani je profesor povijesti, pisac i novinar. Još tijekom studija ulazi u novinarske vode, a po završetku posvećuje se putovanjima i pisanju reportaža iz svijeta. Objavljuje u svim bitnijim hrvatskim časopisima i dnevnim novinama, a održava i brojna predavanja s popularnoznanstvenom tematikom, često i geopolitičkim temama.
Svoju prvu knjigu, Dunavski blues promovirao je diljem Hrvatske, a najveću promociju u kinu Europa u Zagrebu posjetilo je 500 ljudi! Za spomenutu knjigu dobio je i književnu nagradu Rikard Jorgovanić.
Piše putopise, fikciju i kratke priče.
Njegova nova knjiga Samsara - Put na Istok putopisni je roman čija priča prati lik mladog profesora koji se upušta u avanturu života i kreće putem Istoka. Željan je velikog ostvarenja kojim će se uzdići iz jednolične mase. Umjesto da doživi toliko očekivanu slavu on sa svakim novim kilometrom prema Istoku sa sebe linja staru kožu. To je knjiga ceste i priča o samospoznaji. Glavna inspiracija za Ivančićev putopisni roman bila je Indija, točnije grad Varanasi na obalama rijeke Ganges.
'Knjiga je nastala na temelju jednog mog putovanja u Indiju koje je trajalo šest mjeseci. Iako 'Samsara' znači 'vječno vraćanje', nije SF o reinkarnaciji, niti new age filozofski traktat u kojem razglabamo o tom pojmu. Samo roman inspiriran putem na koji sam krenuo, a nisam znao gdje idem. Krenuo sam na Istok, i put me doveo u Varanasi, grad na rijeci Ganges koji je bio vrhunac putovanja, i trenutak koji je pružio najviše inspiracije za knjigu. Iako ima jako puno putopisnih detalja, nije mi bilo važno navoditi ulice, povijesne fakte o nekim građevinama ili koji je Sultan vladao u doba kada su izgrađene. Bilo mi je bitno prenijeti osjećaj. Oduvijek me nekako vukla ta cesta. Uvijek su me privlačila daleka, nova mjesta koja su se činila tako egzotično. Ali nisam osoba koja voli previše planirati, pa sam jednom samo odlučio krenuti. Jednostavno bih krenuo na cestu i stopirao ili našao neki jeftini prijevoz, bez konkretnih ciljeva. Varanasi je glavna točka cijele priče, najsvetiji indijski grad i mjesto gdje je Buda održao svoju prvu propovijed. Nekima je grozan, prljav, siromašan, a drugima je svet i potpuno čist. Za mene je to grad u kojem je granica između života i smrti najtanja, i vrlo opipljiva i vidljiva. Vizualna smo bića i ono što nam je pred očima ostavlja najveći utisak na našu svijest. Mnogi se zgroze nad mrtvim tijelima koja plutaju Gangesom dok na obalama leže spaljeni leševi. Kada dijete umre, njegovo se tijelo veže za kamen i spušta na dno te iste rijeke. Naravno da je to morbidno i odvratno nekima, jer na neki način i je. Jako prljavo. S druge strane, to je rijeka na kojoj se svakodnevno ljudi kupaju, na neki način moče svoja tijela u tim tijelima. Starci dolaze tamo umrijeti jer ako tamo umru znaju da će biti besplatno spaljeni, a istovremeno djeca se rađaju na tom istom, svetom mjestu. To prihvaćanje smrtnosti tijela, to je za mene bio Ganges. Bez filozofije, anđela i duhova, babaroga. Naravno da takvo putovanje promijeni čovjeka u potpunosti. Kad si sam na cesti s par krpica u ruksaku, ne znaš kamo ćeš i kako, počneš puno intenzivnije razmišljati o sebi. O svemu što si ostavio za sobom, i o ljudima koji su te okruživali. I bez nekog bliskog s kime bi dijelio svakodnevna iskustva, te svakodnevne stvari postaju banalne, ostajete ti i cesta. To su situacije koje čovjeka mijenjaju u potpunosti, a ja bih rekao - samo na bolje. Preispitivanje je uvijek pozitivno', izjavio je autor.
