Autorica, istražujući mogućnosti stand-up-a kao strategije izvedbe, problematizira disleksične odnose kojima smo svakodnevno izloženi.
Pojam disleksije autorica koristi kao metaforu za problem komunikacije i interakcije subjekta sa suvremenom stvarnošću koja ga okružuje i proizvodi. Disleksičan je svaki onaj prostor mog pokušaja interakcije sa svijetom oko sebe, sa svijetom koji nisam ja. I jer je taj svijet za sebe, a ne za mene, za njega sam ja nježni sociopat, a on za mene ugrofinski.
cate-201004190766004 Svi se likovi pritom trude samodefinirati, reflektirajući svoju poziciju u 'disleksičnom' svijetu i pokušavajući pritom shvatiti jesu li oni disleksični ili je svijet disleksičan.
Moja besjeda je balada potlačenog ega, moja disleksija je zvuk ljetne terase za utjehu bluesu propuštenih prilika. 'Melankolija je samo-replicirajuća struktura koja neprestano generira otuđenje na koje se potom žali.' Ja sam jadni dislocirani i dezorijentirani modernist zaglavljen u postmodernom svijetu.
Disleksija preuzima moduse izvedbe iz zapadnjačke tradicije stand-up žanra, u kojem stand-up određuje formu glumačkog izražaja. Četvero likova kroz suigru s partnerom i gledateljima pronalazi vlastite načine prevladavanja i skrivanja, izbjegavanja i suočavanja s nužnom uključenošću u stvarnost. Popet ću se na brdo s kojeg vidim svijet i besjedit ću dok ne vratim svijetu sve što sam od njega dobila. Izvoli svijete, evo ti nazad, nisi trebao, crkni.
Likovi otkrivaju u sebi pluralnost ličnosti, od kojih neke duguju svoje karakteristične crte celuloidnim tipovima iz Hollywoodskih filmova (John Wayne, Bud Spencer, Dean Martin), vicomatima i televizijskim idolima. Makni se, ne vidim sebe od tebe. Kao kontrapunkt njima, svijest u sebe propušta također i filozofijski oblikovan diskurz (Heidegger, Deleuze, Wittgenstein), potvrđujući još jedanput paradoksalno istovremeno trajanje stvarnosti oko nas i u nama samima. Rezultat nam je poznat i iz vlastitog plutanja po tim istim strujama. Ne razumijem što mi govoriš! Disleksična sam i imam nekoliko osobnih i nekoliko socijalnih poremećaja ličnosti i imam neke sasvim ozbiljne političke stavove, prema tome ne razumijem, zašto mi govoriš kad ne razumijem? Zašto pričam kad me nitko ne sluša agrh ah… Evo što mene inspirira: veli veliki Deleuzzzze, a ako veliki Deleuzzzze veli, onda to zasigurno ne čini bez motiva, spojit ću se na njega i misliti isto: 'Zašto je svaki događaj vrsta kuge, rata, rane ili smrti? Nikad nismo jednaki događaju – ili smo prerano došli ili prekasno, prenabrijani smo ili prepasivni, preotvoreni ili prepovučeni'.
Rastrojeno ja pokušava introspekcijom i analitičkim sagledavanjem svakodnevnih, banalnih situacija, poput vožnje tramvajem ili sjedenja u polupraznom kafiću, otkriti izlaz iz nemogućnosti iščitavanja kodova svijeta. Međutim niti jedan put ne donosi potpuno olakšanje ni oslobođenje – komunikacija se, oduvijek i zauvijek, nužno uvijek zamrsi, te autorica zaključuje: Idem u stand-up. Ostavljam sve. Uz predstavu je vezana i izložba fotografija Igora Zelića, apsolventa kazališnog i tv snimanja na ADU-u, ujedno i light dizajnera Disleksije.
Šest fotografija različitih figurativnih situacija i formi ne čitaju se same po sebi, već kroz odnos s tekstom koji nastaje u interakciji fotografije kao forme i ljudi kao interpretiranja forme.
Svojstvo figure je da je ona dostupna opisivanju i različitom iščitavanju, stoga se fotografije izlažu u različitim ne galerijskim prostorima gdje se grade i stvaraju nove, otvorene, vizualne i značenjske strukture.
Predstava je na repertoaru 16., 17. i 18. prosinca u polukružnoj dvorani Teatra &TD.
