Tin Ujević se rodio 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju i živio u Nadbiskupskom sjemeništu, ali se nije zaredio nego odlazi u Zagreb gdje studira hrvatski jezik i književnosti, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku.
U mladosti je bio gorljivi politički borac, najprije protiv Austrougarske, a potom se zauzimao za ujedinjenje Hrvatske i Srbije. Nakon osnivanja Kraljevine Jugoslavije razočarao se ("kad već su guske da su barem sa Kaptola") i potpuno se odrekao političkog djelovanja, te se do kraja života posvetio samo poeziji.
Nije prihvaćao neke od temeljnih društvenih konvencija, nije imao karijeru ni dom, a znao je raskidati veze s najbližima, u književnosti s „učiteljem“ Matošem, a u privatnom životu s članovima svoje obitelji.
Stamać: "More malih disertacija"
Akademik Ante Stamać drži Ujevića najvećim hrvatskim pjesnikom 20. stoljeća i jednim od najučenijih Hrvata toga stoljeća, te ističe da je ta učenost našla odraza u Tinovoj vrlo kompliciranoj poeziji.
"Kad to kažem mislim da njegova poezija u sebi sabire sve najvažnije potencije hrvatskog jezika toga stoljeća. On je, kao što se zna, prošao veliki broj struja i načina pisanja, puno je učio i bio vrlo discipliniran učenjak filologije, osobito zadnjih 20 godina svoga života", kaže Stamać.
Ujević je danima boravio i istraživao u Sveučilišnoj knjižnici, te napisao more radova. Sve su to male disertacije o pitanjima vremena.
"Četiri velike knjige njegove poezije, što je silna količina pjesama, predstavljaju veličanstven domet hrvatskoj jezika. Posebno mislim na zbirku 'Žedan kamen na studencu', pa i toliko sjajnih pjesama u njegovima ranim simbolističkim fazama, no najveća je za mene 'Hymnodia to mou somati', sjajna pjesma o ljudskom tijelu", objašnjava književni teoretičar Stamać.
S Nietzscheom u ritmu tragičkog paradoksa
U formiranju Ujevićevog intelektualnog i pjesničkog habitusa, za koga teoretičari i kritičari kažu da je sastavljen iz više osoba, ključnu je ulogu imao Friedrich Nietzsche, smatra Dragutin Lučić Luce, u studiji koja još nije objavljena.
"To je vidljivo ne samo po mnoštvu Nietzscheovih citata, fraza i aluzija, koje se mogu iščitati iz cjeloživotnog poetskog i proznog Tinova opusa, osobito u njegovu opitivanju zdravlja, tjelesnosti, kolizije savjesti, apolinijskog i dionizijskog, tragedije i komedije, vječitog vraćanja, pravednosti, patnje i vedrine - a iznad svega samoće!"
Ujević sam priznaje da ga je Nietzsche učinio "piscem, umjetnikom, burgijašem, megalomanom ili onim što jesam". "U periodi pesimizma… probudio me je jedan moderni koji je volio život kako ga se može voljeti samo u eposu ili epopeji. Otkrio sam napokon evanđelje života i životne radosti", zapisuje Ujević koji će, jednako kao i Friedrich Nietzsche, živjeti odnosno stvarati "ritmom tragičkog paradoksa".
Moguće je da je upravo u tragu Nietzscheova pjesničkog mišljenja Ujević spjevao ono što će nazvati "lirozofom". U njemu su, "tako hoće Ujević, pojmovi Mudraca i Pravednika istovjetni", podsjeća Dragutin Lučić Luce.
Novi skupovi, drame i filmovi
Pored ustaljenih oblika počasti Tina Ujevića u hrvatskoj javnosti, poput glavne nagrade Društva hrvatskih književnika koja nosi njegovo ime već od početka osamdesetih, i mnoštva škola i društava imenovanih pema njemu, okrugla obljetnica proteći će uz niz posebnih kulturnih događaja.
Jubilarni Šoljanovi dani, koji su održani u travnju, bili su posvećeni Tinu Ujeviću, kao i znanstveno – stručno savjetovanje „Kulturno nasljeđe Ujević“ održano krajem rujna u Krivodolu, selu Ujevićeva podrijetla, a na datum njegove smrti u Vrgorcu će biti organiziran prigodan kulturni skup.
Hrvatska televizija obilježava okruglu godišnjicu Tinove smrti igrano-dokumentarnim serijalom u četiri dijela „Tin - 30 godina putovanja“, za koji je scenarij napisao Jasen Boko a režirao ga Davor Žmegač. Također, istim je povodom Željko Senečić postavio predstavu "Intervju s Tinom".
U struci vrednovan, u općoj javnosti krivo shvaćen
Akademik Stamać ističe da je Ujević dostatno vrednovan u hrvatskoj književnoj povijesti. To je omogućilo objavljivanje njegovih sabranih djela šezdesetih godina u 17 svezaka, koje je priredio Dragutin Tadijanović. Od tada do danas o njemu su puno pisali i to ne samo u književnoj znanosti; o njemu su pisali mnogi kričati, pa i novinari. I ja sam se uključio u početku i objavio među prvima jednu knjigu o Ujeviću. Dakle, njegov je opus istraživan, Ujević je objavljivan, a i danas se istražuje i objavljuje, kaže Stamać.
No, Ujevićeva dvojnost u određenoj mjeri je zavaravala proučavatelje i publiku. Površni ljudi su u njemu uočavali nespretnog čovjeka koji galami po birtijama, gdje je volio držati predavanja i poučavati ljude. Ta je crta njegove osobnosti bila zanimljivija široj javnosti.
Tako, javna slika koja se prenosila novinarskim bilješkama, osobito anegdotama, o njemu je često kriva, kaže Ante Stamać i zaključuje: "Posljedica je toga da od te silne količine pjesama šira javnost zna mali broj njih, uglavnom one koje je pokojni Arsen Dedić uglazbio, tako da joj i dalje manje-više ostaje nepoznat taj veličanstveni domet hrvatskoj jezika".
