Kako teku pregovori o pravima radnika u Konzumu? Pregovaramo o trošku prijevoza. Sada nam je osiguran stvarni trošak, a oni ga žele smanjiti na 700 kuna, a jubilarne nagrade na koje se plaćaju porezi, dakle, na kraju imaju efekta i na mirovine i bolovanja zaposlenih, žele smanjiti na neoporezivi iznos. To je neprihvatljivo zbog toga koliko jako puno ljudi radi, zato što ne postoje naznake da će plaće rasti, osim možda pojedinačno. Diranje u to bilo bi katastrofa.
Koji su im argumenti? Terminologija se već godinama bitno ne mijenja i to je tragično. Budimo realni – posljednjih deset godina stalno traže načine da smanje troškove poslovanja.
http://www.youtube-nocookie.com/v/ux1AMNGcUX8?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Čak i u 'zlatno doba'? Prije nisu bili u krizi, ali osnovna postavka je da nema novca. Ranije im je trebao jer su im trebala tržišta ili veći udio na domaćem, da bi bili konkurentni multinacionalnim kompanijama koje dolaze, što je činjenica – i s njima se treba nositi. Govore da stranci dolaze osvojiti tržište za svoju proizvodnju. I tada su govorili da će razgovarati o materijalnim pravima i uvjetima kad dođu bolja vremena. Sad smo u krizi koja će trajati dugo, a imali smo i rat, pa prvu i onda drugu krizu. Nismo se izvukli ni iz jedne. A kako nam vlast kreira sudbinu, to neće ni ovaj put biti brzo i jeftino, dok radnici definitivno postaju roblje.
Mislite li da je ponašanje Vlade 'osokolilo' poslodavce za nove pokušaje ukidanja prava? Konzum nije jedini. Mislim da jest. Socijalni dijalog bi se trebao vršiti ako Vlada nema novca u proračunu i mora napraviti rezove. Nama je bilo normalno pregovarati o smanjenju prava kad bi se neko poduzeće našlo u problemima. Međutim, sada možemo reći da smo mi taj dio već odradili. Tamo gdje nema KU, imate samo pravilnike i radnici rade za golu minimalnu plaću i to puno više. Najprije zbog manjeg broja izvršitelja, radno vrijeme se produljuje, ali i zbog Zakona o trgovini. Poslodavci mogu raditi i 24 sata ako žele, a to nije dovelo do zapošljavanja. Oni bokci koji su radili bez nedjelje, sad rade sve. Logično je da poslodavci žele sve to iskoristiti za zaradu, ali radnik bi isto tako trebao više zaraditi. No, dobivaju jednako kao i kad su radili manje, uglavnom između dvije i tri tisuće, što je prestrašno.
Trgovci hodaju kao zombiji, ne znaju kako se zovu. Kako će biti profitabilni? A traže ih da se smješkaju i pitaju klijente jesu li dobro spavali, što su sanjali i imaju li karticu za bodoveTko pregovara u ime Konzuma? Njihovi ljudi, gospodin Darko Knez kao direktor, ali uglavnom zamjenici. Mi ugovaramo stajališta s Hrvatskom udrugom sindikata, pa ćemo sljedeći tjedan odlučiti hoćemo li nastaviti ili prekinuti pregovore.
Što će se dogoditi ako ih prekinete? Imamo kolektivni ugovor do kraja godine. Htjeli smo pregovarati što prije da ne nastane prazan hod. U postojećem piše da se primjenjuje do sklapanja novog i nakon njegovog isteka. Sada je pitanje kako će to urediti novi Zakon o sudjelovanju u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti i kakve će to posljedice imati. Nadam se da ga takvog nebuloznog neće usvojiti.
Njime se ukida i odredba Zakona u radu koja štiti postojeća prava radnika u pregovorima i kod novog ugovora. To je odredba koja je prepuštena volji socijalnih partnera. Kolektivnim ugovorom možete dogovoriti kad se mora pregovarati i kad koja strana ima pravo prekinuti pregovore.
Što će uopće biti početna točka u pregovorima oko novih ugovora prođe li taj zakon? Naša praksa je takva da – krećete od nule. Nula božićnica, minimalna plaća. Ne možete se pozivati na ono što ste imali prije. Da su naši poslodavci drugačiji i da im je interes zadovoljan i produktivan radnik, to ne bi bio problem. Ali većina njih na radnika gleda isključivo kao na trošak. I kukaju o produktivnosti. Trebali bi biti presretni kako im rade s obzirom na plaću i tretman.
http://www.youtube-nocookie.com/v/pT7pW_ssrVo?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Na Danu poduzetnika se spominjalo da smo dosta i produktivni kad se gleda s koliko zaposlenih 'operiramo'. Definitivno! Vjerojatno je to i dijelom zato što naši radnici doživljavaju to kao svoju firmu, iako rade za privatnike. Trgovci me pitaju: "Pa kako ću ja otići doma, tko će napuniti police?" Pa, čovječe, što te briga! Radiš do 14 sati, odi doma. Dio ih ostaje tu zbog druge smjene, koja će se ubiti od posla nakon smjene da za njih popuni police. Zato vam kažem – premalo je ljudi! Trgovci hodaju kao zombiji, ne znaju kako se zovu. Kako će biti profitabilni? A traže ih da se smješkaju i pitaju klijente jesu li dobro spavali, što su sanjali i imaju li karticu za bodove. Da ne kažem da dolaze i po sat vremena ranije. Jedna je žena dobila opomenu zato što je kasnila na ono vrijeme prije početka radnog vremena, koje bi zapravo trebalo biti dragovoljno! Vjerujete li vi kakvi su to mozgovi?
Kažete da pritisci oko smanjenja prava u trgovini traju već godinama. Da. Ne usudim se misliti u kojoj će poziciji biti sindikati nakon donošenja Zakona o reprezentativnosti i kako će se poslodavci postavljati. Ima dobrih iznimaka, ali problem je što bi ovi loši trebali biti iznimke.
Ali kako objašnjavate te pritiske budući da trgovci imaju prilično velike marže? Naprimjer ako se pogleda na dio kolača koji pripadne recimo proizvođaču hrane. To je tako, ali to je dio poslovne politike u koju se mi ne želimo niti možemo petljati, orijentiramo se javno dostupnim podacima o poslovanju. Marže su poslovna tajna koja se skriva od konkurencije.
Po našim procjenama, kad bi se zaista poštivale odredbe ZOR-a o 40-satnom radnom tjednu, 12 slobodnih sati između dva radna dana, pa obavezan godišnji odmor od četiri tjedna s dodacima, što može doći do 30-ak dana, da svi koriste stanke – u trgovini bi trebalo zaposliti 10 tisuća ljudi.Spominjali ste da je jedan od argumenata sindikata činjenica da plaća u Konzumu nije rasla pet godina. To je firma s 12.500 tisuća zaposlenih, s velikim brojem logističara, skladištara u maloprodaji, koji imaju najmanje koeficijente. Suma potrebna da bi oni osjetili povećanje plaća – do kojeg se jako teško dolazi – je velika. Premostili smo to uvjetom da se u profitabilnijim poslovnicama radnici nagrade povećanjem koeficijenta za obračun plaće u razdobljima s dobrim poslovnim rezultatima. I poslodavci su skužili da ogroman teret realizacije maloprodaje ovisi o zaposlenima – premalo ih je i pod pritiscima su kupaca i nadređenih.
Koliko zaposlenih nedostaje u trgovini?
Po našim procjenama, kad bi se zaista poštivale odredbe ZOR-a o 40-satnom radnom tjednu, 12 slobodnih sati između dva radna dana, pa obavezan godišnji odmor od četiri tjedna s dodacima, što može doći do 30-ak dana, da svi koriste stanke – u trgovini bi trebalo zaposliti 10 tisuća ljudi. To je minimum za postojeće uvjete! Izvršna vlast mora naći način da se to napravi. Tako je u Europskoj uniji. Sva nova zapošljavanja imamo zbog otvaranja novih trgovina, a ne zbog postojećih kapaciteta. Ti ljudi jedva uspijevaju iskoristiti godišnji jer im je teško naći zamjenu. Tamo gdje rade dva radnika, dok je jedan na odmoru, drugi radi cijeli dan.
Tko je po Vama najbolji poslodavac u trgovini? Znate, ja mislim da bi se poslodavci zbog plaća u zadnjih 20 godina trebali, najblaže rečeno, zacrvenjeti. Kad pogledate prosjeke plaće u trgovini, to izgleda pristojno za naše uvjete. Ali u to su ubrojane i menadžerske plaće, koje mene uopće ne zanimaju – one nemaju veze s kolektivnim ugovorima. Zanimaju me plaće na razini djelatnosti. Pokušavali smo ih razdvojiti na razinama HUP-a i pojedinih vlasnika. Ali nismo dobili podatke.
Što Vi procjenjujete? To je nemoguće utvrditi. Nije poznato koliko i kakvih posebnih ugovora ima. Svi poslodavci govore o produktivnosti i svi se slažu, teoretski, da je kupac kralj. A to ovisi o prodavačima. U Hrvatskoj se s druge strane događa da prođe cijela godina, a da radnik nema slobodan dan. Da, to se događa. Takvi pojedinačni slučajevi se ne bi smjeli događati.
Što je s inspektoratom?
Podnosimo jako puno prijava temeljem dojava naših članova koji ostaju anonimni. Inspektori uredno izlaze, no problem je što su naši radnici isprepadani svim i svačim, prijetnjom da će dobiti otkaz, pogotovo oni s ugovorom na određeno vrijeme. Ovi na neodređeno su dovoljno istrenirani da znaju da sve što kažeš i učiniš protiv poslodavca znači otkaz.
Iracionalan strah od otkaza – radnici lažu da ne rade izvan radnog vremena
Formalno, to i nije tako. Ali u svijesti radnika je. Inspektor provjerava navode iz prijave nasumičnim odabirom radnika, a oni u pravilu kažu da rade po rasporedu izvješenom na zidu. Čak smo imali situaciju da je radnica radila nakon isteka smjene kad je inspektor došao kupiti nešto. Bila je na blagajni, s imenom na pločici, a iza nje je bio raspored. Inspektor ju je pitao kako radi, a ona mu je odgovorila da radi normalno. Radnici bi u normalnim državama trebali reći da neće raditi ako im se ne plati. Kod nas, vi ne možete dobiti objektivne podatke nadzora jer se ljudi boje otkaza.
Koliko je posto radnika sindikalno organizirano? Samo 30-ak posto. Realno, poslodavci nisu presretni kad imaju sindikat. To se daje do znanja kod sklapanja ugovora o radu, naravno, neslužbeno, širenjem priča. Nižerangirani rukovoditelji to odrađuju. Poslodavci nam govore da ne brinemo za njihove radnike jer oni brinu. To ne moram komentirati. Krivo je i neznanje trgovaca. Kad dobiju otkaz, odmah nađu sindikat. A kad se zapošljavaju, kad je vrijeme da se ugovor provjeri, ne jave se.
Kako se taj postotak kretao u zadnjih 20 godina? Zadnjih četiri do pet godina imamo drastičan pad interesa za sindikate i veće pritiske poslodavaca koji nastoje zabraniti organiziranje i djelovanje.
I ovo silno širenje multinacionalnih kompanija i kapitala na tranzicijske države koje su još bile vruće od svojih revolucija i izlazaka iz drugog sustava, praktički je dovelo u pitanje socijalnu Europu koja kao takva više ne postoji. Povijest nas uči da su se velike promjene događale samo revolucijom. Ja se užasavam od pomisli na bilo kakvu revoluciju, ali sam vrlo skeptična da se promjene mogu dogoditi mirnim putem. Kakve pritiske? Na sve neformalne načine. To je žalosno, ne funkcionira čak ni u multinacionalnim kompanijama, u čijim domicilnim zemljama su sindikati nezaobilazni socijalni partner. Ovdje te tvrtke teško ili nikako ne pristaju na kolektivne ugovore, što zbog slabe organiziranosti radnika, što zbog uprava, iako su to naši ljudi. Problem je u svijesti i poslodavaca i vlasti. Pa pogledajte na što je spao dijalog na razini države. To je katastrofa. A možete misliti kako je na nižim razinama. Od 2010. godine pokušavamo na razini djelatnosti dogovoriti s HUP-om povišenje materijalnih prava i nismo uspjeli ništa. Poslodavci su čak tražili brisanje minulog rada iz plaće!
Kako je do toga došlo? Naš najveći problem je što mi ne možemo organizirati štrajk i to poslodavci znaju.
Zašto? Zato što imamo ljude po dućanima i to u dvije smjene. Ne možemo ih okupiti na sastanak, a kamoli što drugo. Osim toga, bilo tko sa srednjom stručnom spremom može raditi u trgovini. Poslodavac kaže trenutnu cifru sa Zavoda za zapošljavanje, od 300 i nešto tisuća ljudi, i radniku kaže: "Ako ti se ne sviđa, idi." Ljudi su ucijenjeni vlastitom egzistencijom i pristaju na sve manje i manje, a mi ih moramo pratiti jer ne možemo prisiliti poslodavce ni na što. A uvjeravam vas da je prostora za povećanje plaća bilo.
Kako ste Vi doživjeli odmor vođe socijaldemokrata u vili poslodavca Tedeschija dan nakon slanja Zakona o reprezentativnosti u Sabor? Ne bi mi to smetalo da sve drugo funkcionira. Mislim da ne treba prekidati prijateljstva i da je licemjerno očekivati da političari odjednom postanu prekrasni. Poštenije mi je da to rade otvoreno, nego da se skrivaju i onda da mi to otkrijemo i čudimo se. Pitanje je što smatramo socijaldemokracijom u Hrvatskoj. Rekla sam da smo sa SDP-om u Račanovoj vladi imali najdrastičnije rezanje prava kroz izmjene ZOR-a. Ja mislim da to nije socijaldemokracija, ali nek građani kažu svoje.
Ponovno ga mijenjaju Zakonom o reprezentativnosti. To je opasan presedan jer ne možete tako jedan važan zakon mijenjati nekim drugim. To se nije smjelo desiti baš zbog socijaldemokracije u nazivu. Socijalni dijalog je totalna nula, pao je još niže nego prije njih, a o sadržaju ni ne govorim, nego o formi. Nismo ništa naučili iz iskustva Sanadera, svi se političari otada postavljaju kao bogovi.
Sindikati su najavili prijavu međunarodnim organizacijama protiv Radimira Čačića zbog njegovih istupa u medijima. Podržavate li to? Mislim da je g. Čačić prešao granice dobrog ukusa jer, po meni, on ima pravo misliti što hoće o bilo kome, ali budući da je tako visokopozicioniran, mora odgovarati za svoje izjave. One su neprimjerene, necivilizirane i nisu u granicama uljuđenog ponašanja. To je vrijeđanje. Pitanja mogu biti glupa, ali odgovori su ti koji moraju popraviti stvari. On tako nervozno reagira pa samo pogoršava stvari. Ako ne može to raditi, nek' ide doma.
Jeste li uočili pojavu konzultantske firme za bezbolno otpuštanje radnika i smanjenje materijalnih prava? Ne. Isuse! Katastrofa. Uklapa se savršeno u ono o čemu smo razgovarali. Zakoni se izglasavaju, a nitko ne vodi računa o tome da li se poštuju. To je direktno gušenje socijalnog dijaloga. Mi možemo imati dijametralno suprotna stajališta, ali moramo razgovarati. Najava osnivanja tvrtke koja bi to radila je čisti zločin. Zbog toga bi Vlada, koja to sama radi, trebala prva odstupiti. Ponašamo se kao primitivci, a htjeli bismo u EU.
Kako gledate na otpor španjolskih rudara koji su zoljama branili rudnik od policije? Situacija je dosta uzavrela i globalizacija je učinila svoje. Kapital se globalno uvezao u posljednjih 20 godina i uništio sve što je socijalno i ljudsko. To mu je bilo dopušteno. Ne možemo se zanositi da su vlade izvan toga, sigurno su i države pod određenim utjecajima i ucjenama. I ovo silno širenje multinacionalnih kompanija i kapitala na tranzicijske države koje su još bile vruće od svojih revolucija i izlazaka iz drugog sustava je praktički dovelo u pitanje socijalnu Europu koja kao takva više ne postoji. Povijest nas uči da su se velike promjene događale samo revolucijom.
'Užasavam se revolucije, ali sam skeptična oko mirnoga puta do promjena'
Ja se užasavam od pomisli na bilo kakvu revoluciju, ali sam vrlo skeptična da se promjene mogu dogoditi mirnim putem. Ne bih htjela biti zloguki prorok pa reći da je Španjolska okidač širenja bunta, ali mislim da se nešto mora dogoditi da bismo stvari opet prizemljili i dogovorili se u kakvim uvjetima uopće želimo živjeti, na europskoj i svjetskoj razini. Dosadašnji gospodarski sustav čiste eksploatacije čovjeka koji se dogodilo, pa što god netko o tome mislio, neodrživ je. Pitanje je kad će se stvoriti kritična masa da se počnu događati promjene. Želim vjerovati – tračak nade mi je razlaz Češke i Slovačke – da smo mi u Europi spremni i sposobni to napraviti na miran način, ali nisam optimistična. Moramo izgraditi bolji sustav i da kapitalu trebaju korektivi. Ako velike banke propadaju i traže od države da ih spašava, kao što je to bilo u Americi, zar nije logično da ih država kontrolira dok im ide dobro i dok troše novac poreznih obveznika da se ove tragedije ne događaju? To bi trebao biti poučak ove krize. Ali oni koji su doveli svijet u krizu, traže izlaz iz krize i mislim da to ne može biti dobro.
O neprestanoj dostupnosti šefu... U Europi su proveli istraživanje kako činjenica da u današnje vrijeme radnici moraju cijeloga dana biti dostupni utječe pogubno na njihovo psihofizičko zdravlje i obitelj. Kad imate oko 35-40 godina, to i možete izdržati, kasnije ne. Od tehnologije se očekivalo da će smanjivati broj radnih sati, dogodilo se da samo raste broj nezaposlenih. Povećava se i radni vijek. Istovremeno ste izloženi sve većim pritiscima, stresu i očekivanjima poslodavaca da budete savršeni i sve napravite 'do jučer', a mentalno i fizičko zdravlje biste trebali čuvati do 65 godine.
O inspektoratu... Pokušali smo zajedno s inspektoratom provesti istraživanje kako prekomjerni prekovremeni rad utječe na zdravlje zaposlenih. No, rezultati su bili čista nula jer nismo mogli doći do trgovaca koji će reći da rade prekovremeno. Inspektor mora promijeniti način ispitivanja stanja.
O rješavanju problema prekovremenih sati... U Konzumu, gdje imamo jako radničko vijeće, ako se radnici boje naplatiti prekovremeni rad, javljaju se nama i mi to rješavamo. Nitko nije razmješten, nikome se nije prijetilo i nitko nije dobio otkaz, plaćeno im je. Svi bi trebali raditi osobnu evidenciju. Ali taj strah, tamo i gdje nema osnova, najveći je problem.
O sindikalnom pokretu u Hrvatskoj... Rekla bih da sindikalni pokret u Hrvatskoj uopće ne postoji. Članovi nas doživljavaju kao odvjetnički ured. Pitaju nas koliko košta da naprave prigovor kod nas. Pa mi nemamo cjenik! Zovemo ih u članstvo, a oni nam kažu da im se javimo kad se izborimo za kolektivni ugovor. Tuže nas kad ih ne možemo servisirati.
O stečaju... Imamo firme u teškim problemima koje isplaćuju dio plaće u bonovima, recimo Biljemerkant iz Osijeka, zatim firma u vlasništvu Marinka Mikulića PAN radnicima nije dala plaće četiri mjeseca. Ali tragično je što od nijednog radnika ne možemo dobiti potpis na punomoć da tražimo stečaj. Vjerovnici su i u slučaju Peveca oklijevali da pokrenu stečaj, tako da nam svima ide na dušu to što smo neuređena država. Ne vjerujem da sama promjena Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi može uroditi plodom ako se ne promijeni ponašanje svih uključenih sudionika koji danas zaobilaze zakone.
